Bajram. Pričam iz ugla djeteta i pamtim ga iz ugla djeteta. Svi koji su odrasli u jednoj tipičnoj bosanskoj porodici shvatit će poentu. Bez velikog teoretisanja, definisanja, iznošenja važnosti i ciljeva mislim da je ovo jedan jednostavan tekst o djetetu kojem je uistinu bajram nešto najvrijednije. Roditelji su posebni. Mame su posebne djevojčicama, a očevi dječacima. 

Nakon neprespavane noći i istinskog ushićenja svi ustaju, zora je, opet mama je prva ustala, još za mraka. Sve je spremno, naša odjeća, moja, svečana košuljica bijele boje sa velikom kragnom koja ni za šta na svijetu taj dan se nesmije uprljati, nije nova i ne mora biti, očuvana je za tu priliku. Sjećam se da nas je spremala jedno po jedno a mi smo trljali oči, doduše brat je već veliki i on ide u taj muški dio, na bajram namaz sa ocem pod ruku. Iako istinski nismo još bili dokučili pravu bit, naša radost je bila najiskrenija, sve vrijeme smo u trci i čudimo se, postavljamo pitanja zašto Bajram nije baš svaki dan. Svakom djetetu bajram banka je ipak nešto glavno. Roditelji su nam uvijek prvi davali, nije to bilo mnogo novca, nešto kao sefta, da novčanik nije prazan. Pogotovo za vrijeme Kurban-bajrama, jer ako imaš šta za podijeliti u tepsiji sa krpom preko, onako srećen i sa dječijim pogledom svako će ispoštovati taj adet i dati koju novčanicu. Adet je obići amidže, komšije, rodbinu, ući u kuće i podjeliti Bajram, mi smo obično govorili Bajrambarećula, nagrizli bismo svaki kolač tek da se zna kakav je i žurili dalje. Pričat ćemo o tome danima. Elvira Leka, furaj.ba/