Bilo mu je nešto više od pet godina kada se susreo sa svjetlima pozornice u Visokom. Možda se tada niko nije nadao, ali taj mali dječak izrastao je u jednog od najpoznatijih muzičara BiH, čiji današnji rad predstavlja odu onome što je istinito i duboko.

Razgovarala: Elma Zećo

Fotografije u tekstu: Irfan Redžović/ Furaj.ba i Privatni album

Otkako se pojavio na muzičkoj sceni BiH, Armin Muzaferija uvijek je bio pristojan i nenametljiv, osvajajući energijom koja izvire iz njegove iskrenosti. 

On ne stvara za trending liste, zato njegove pjesme nisu za algoritme, već za publiku koja osjeća.

Vojnik dobra

Kada ste započeli muzičku karijeru, Vaš pravac bio je pop, no, u jednom trenutku Vaša umjetnost doživljava transformaciju poprimajući obrise duhovne muzike i sevdaha. Koji su Vas unutrašnji osjećaji ponijeli u ovom pravcu? 

– S obzirom na to da sam u svijet muzike ušao kao tinejdžer, pop muzika je bila prikladna tim godinama i nivou (ne)zrelosti. S vremenom, sasvim prirodno sam sazrijevao. Muzički, mentalno i duhovno. Shvatio sam i to koliko je moćno sredstvo muzika. Kao i svaki alat, može se upotrijebiti u pravcu dobra, ili pravcu zla. Slušajući svoje srce, odlučio da budem vojnik dobra.

Emocija je uvijek bila najvažniji instrument u Vašim interpretacijama. Koliko je prenošenje emocija na publiku putem glasa vježba, a koliko prirodno uvjetovano? 

–  Tehnika pjevanja, dikcija, tempo i intonacija su stvar vježbe i vokalne kondicije, dok je emocija stvar stanja srca i duše, a i za to postoje tehnike i treninzi srca.

Jeste li još kao dječak sanjali o svjetlima reflektora i ko Vam je najviše pomogao na Vašim počecima? 

–  Moj debitantski nastup i susret sa svjetlima bine desio se 1994. godine u visočkom kinu. Tada sam imao nešto više od 5 godina, tako da sam se već kao dječak počeo navikavati na sve što muzika donosi. Naravno, na mom putu moja porodica, a posebno otac, odigrala je ključnu ulogu.

U muzičkoj industriji trendovi koji su prolazni često diktiraju uspjeh. Koliko je izazovno održavati harmoniju između tradicije i modernog zvuka? 

–  Sve zavisi šta je za koga uspjeh. Za mene uspjeh nije trending na YouTubeu, nego trajanje pjesme. Predivno je kada vam nakon objavljivanja pjesme Džehva ljudi pišu kako svojoj djeci daju to ime. Jednostavno, cijeli moj odnos prema muzici izvire iz poštovanja i ljubavi. Nažalost, muzika je za mnoge izvođače samo zabava i put do materijalnog – oni vjerovatno nemaju publiku, već konzumente. Usmjeren sam prema publici i ljudima koji muziku posmatraju isključivo kao umjetnost i hranu za dušu.

Stvarni životni uspjesi

Gdje crpite stvaralačku inspiraciju i kako birate teme za svoje tekstove? 

–  U ovoj vrsti umjetnosti, inspiracija isključivo ovisi o nivou duhovnosti. Čovjek je krhko biće, njegova duhovnost je poput sijalice s regulacijom jačine svjetla. Nekada svijetli punom snagom, a nekada jedva da se nazire svjetlost. No, važno je da se nikada ne ugasi. Kada je vlastita “sijalica” u punom sjaju, tada dolazi inspiracija i dešava se ono naljepše – umjetnost.

Pamtite li neku zanimljivu anegdotu sa scene? 

–  Ah, toga je mnogo… Nedavno sam na jedan koncert u Austriji poveo cijelu porodicu. U toku koncerta, mali sin se popne na scenu, dok sam ja u sred pjesme, i traži mi pare da kupi sladoled koji se prodavao nedaleko od mjesta koncerta. Naravno, mama je brzo intervenisala (smijeh).

Iz svih Vaših izjava zaključuje se da je porodica za Vas najveća sreća i ispunjenje u životu. Šta biste voljeli prenijeti na svoju djecu i naučiti ih kao životnu lekciju? 

–  Jedan od najvećih izvora sreće na ovom svijetu je dobra, zdrava i stabilna porodica. Od toga uveliko zavise svi uspjesi u životu. Jedan mudar čovjek je kazao: “Ne trudi se da odgojiš djecu, odgoji sebe. Djeca će svakako biti kao i ti.”

U miru sa sobom

Tekija je mjesto za oslobađanje od ega. Koliko Vam je pomogla da ostanete u miru sa sobom i svijetom? 

–  Pored mnogobrojnih duhovnih benefita koje dobijate u nauci zvanoj tesavvuf (kod nas ukratko – tekija), jedan od najvažnijih je taj da ste u miru sa sobom. Ako ste u ratu sa sobom, pa kako možete biti u miru s drugima!? A svi znamo da je najbolji vjernik onaj od kojeg su mirni drugi vjernici.

S kim se Vi družite i održavate li neka prijateljstva na estradi? 

–  Trenutno sam u specifičnoj fazi života. U vrijeme turneja i koncerata trudim se biti maksimalno posvećen svemu što je vezano za to, a to su ponajviše publika i organizatori. U tim momentima sam priličan ekstrovert. Potom dolaze dani odmora, a s njima i pad adrenalina. Potrebno je da se obnovi energija i da insan popije kahvu sam sa sobom. Tada sam u fazi pomalo i ekstremnog introverta. Ali ta faza traje kratko, na svu sreću. To razumiju moji najbliži saradnici, koji su mi ujedno i prijatelji.

Koje autore najviše volite čitati? 

–  Slično je kao i s vrstom muzike, zavisi od raspoloženja. Ali, dopustite da na ovo pitanje odgovorim na sljedeći način. Šteta bi bila da nekome život prođe, a da nije čitao Dželaluddina Rumija, Hafiza Širazija, Abdulkadira Belhija, Goethea, Tolstoja…

Pratite li sport? 

–  Sport volim i bavim se redovno sportom, ali njegovo pomno praćenje danas je skoro pa i teret. Naravno, neke od značajnijih nogometnih utakmica ne smijem propustiti, kao ni bilo koji sport u kojem se predstavlja naša domovina.

Imate li omiljenu turističku destinaciju? 

–  U BiH je to Bobovac, i skoro svaka planina, a na putovanju van granica važnije je društvo s kojim idete, nego sama destinacija.

Šta Vas još uvijek može obradovati kao malo dijete? 

–  Ja sam ratno dijete. I dalje se radujem dobroj čokoladi, a kako starim, tome bih dodao i dobar espresso.