Ohrid – Balkanska hedonistička tura

Logistički  gotovo nemoguća misija.

Kako do Makedonije.?

Preko Beča…ili direktno iz Sarajeva?  Preko Bg ? Pristajemo na najpovoljniju varijantu. Onda problemi jedna za drugim…nema dovoljno putnika. BH Airlines otkazuje, avion preko Beča skup, al ima nade. A preko Bg? Malo jeftinje. Platismo direktno let iz Sarajeva preko Beograda do Skoplja. Hajd i to ok. Kad opet problem. Odgodjeno iz Sarajeva. Prebacuju nas na drugi nepovoljniji let sa ružnom satnicom polijetanja i slijetanja. Vraćaju novac za relaciju od Srajeva do Beograda.

Ja umorna od tih premetanja, najradje bih odustala. Al niko ne odustaje. Ostavljamo avion Bg – Skoplje u igri  i idemo privatnim prevozom do Beograda i nazad. Brojno stanje putnika je 5. Četiri iz Sarajeva, jedno iz Beograda.

Subota ujutro, kombi dolazi po nas na adrese. Iz grada izlazimo u svitanje.

U kombiju 8 saputnika, nikad boljih u mom životu. Raja za desetku. Priroda, barem do granice fantazija. Od granice ravnica – bez emocija. Ne volim ja ravnice…..bosanska strana je ljepša što jest jest. Prodje Tito Romanijom,  a i mi putnice za Ohrid… Prvi put prolazim Han Pjesak, Vlasenicu, Zvornik. Lijepa priroda. Prelijepa.

U Novi Beograd stižemo nešto iza 11h.

Kod naše Rade domaćinska atmosfera. Janjetina, krompir, salata, a prije svega bistra juha. Ma divota. Kolač za deset. (molim recept napismeno dostaviti). Poslije ručka, kafe i dobre atmosfere krećemo sa Novog Beograda i ulice Jurija Gagarina u život. Nas 5. Samo opušteno u sunčan preljep dan.

Šetali Knez Mihajlovom, pa na Kalemegdan. Ja šokirana. Zar je taj park ovoliki.? S jedne strane Sava i ušće. S druge Dunav. Novi most u daljini sličan kao u Dubrovniku. Ustvari, isti kad malo bolje razmislim. Samo što se ne zove Tuđmanov. Tvrđava, sahat kula, cvijeće, zoo sa strane….rimski bunar…puno ljudi, svi se gušteraju na suncu…Ja dobrog parka. I pogled na rijeku i splavove. Žao mi što žurimo.

Idemo prema Skadarliji boemskoj četvrti i spomeniku Đuri Jakšiću. Kaldrma. Mjesto najvećih ljubavnih susreta i zaborava. Uz dobru klopu, starogradsku pjesmu i kapljicu. Eh to je sve bilo nekad. Sad za sve ovo postoji facebook…kakva ba kaldrma. Na FB i započnes i prekineš vezu. Very easy. Jest da nema romantike, al koga briga. To sve ide uz ovu tehniku.  U paketu. Eh u toj romantici u „ tri šešira“ popismo kafu. Da predahnemo.

Na dnu kaldrmske ulice je sebilj. Poklon Sarajeva Beogradu. Još stoji. Bočno do replike silikonska dolina. Kafići, napucane djevojke i skupa auta.

Nikola Tesla aerodrom, 10h uveče. Let pomjeren za sat i po. Umorne od šetnje, razočarani od pomjeranja započinje ludi smjeh. Pa konačno smo shvatili da nije san. Tu smo i čekamo pilota da se smiluje i najavi polijetanje…….i uštedi kompaniji novce, jer će sletiti iza ponoći na tuđi aerodrom…A mi opuštene. Histerični smjeh gdje se bolje osjećaš kad stane. Ne sjećam se kad sam se toliko „od srca ismijala“….dobro je krenulo.

Danijeli i Ljilji je prvi put da lete. Slijećemo u Skoplje oko 1 ujutro. Naš dan još traje.  Policija koja nam traži pasoše pita onako iz dosade gdje idemo. Kažemo da je Ohrid krajnja destinacija. Lik vidno iznenađen kaze „pa tamo se ide ljeti…“

I onda spektakl. Lara, Danijelina prijateljica nas čeka.  U 1 ujutro. Jel vi mene kontate? Ko će te sačekati u ta doba? Pa, Makedonka Lara. Ne vjerujem svojim umornim očima. U jedan ujutro da te neko sačeka negdje?. Ma nemoguće. Koji osjećaj…i to super dobar. 5 fifi torbi sa 5 žena i vozačicom Larom stadoše u limuzinu za četvoro. Volim Balkan snažno u tom momentu i ne-robovanje pravilima. Na Balkanu sve može. Opet se dobro osjećam. Smjeh traje…sutra je nedelja. Ustvari već je.

Ujutro doručkujemo janjetinu koju je Rada ponijela od kuće. Dobro došlo. Dan topao, sunčan  i idemo sa Larom u obilazak. Skoplje je jedan interesantan grad. Stubovi u parku podsjećaju na Grčku, meni lično slika koju tu napravismo najdraža.  Najinteresantnija.

Na svakom čošku konjanici…nema broja. Sa mačem, bez mača, sa pištoljem, u galopu, u akciji….prolazimo kroz trijumfalnu kapiju. Prepisana iz Pariza. To će biti restoran. Može se vjenčati na vrhu. Izlazimo na glavni trg, tamo muzika i šadrvani. Tako je i u Dubaiju. Samo glamuroznije i sa igrom svjetlosti. Sad će i makedonci to da naprave. Ne sumnjam uopšte. Opet bronzane figure po glavnoj šetačkoj zoni . Ljilja i Vera i Elli se oduševiše bronzanim bikom u jednoj bočnoj ulici. Simbol berze i para.  Mora da su banke u tom djelu.

Stara stanica je iz 1963 gdje je vrijeme stalo kad je bio zemljotres. Pa stari grad, pomalo zapušten ali divan.  Tvrđava iza njega. Nismo ulazili, zatvoreno. Eh Makedonija je poznata po dobroj hrani i odličnim jogurtima. Jeli smo mekice, nešto kao veliki uštipak. Sa jogurtom, da se smrzneš od ljepote ukusa. U Makedonskim kafanam se ne puši unutra. Mislim da je to sve strožije u Skoplju, u Ohridu se možeš i prošvercovati.

Po čemu ću pamtiti Skoplje? Po crvenim dvospratnim autobusima. Gradski prevoz, maznuli od Engleza fazon il buseve. Ne znam, al je odličan fol. Ljubomorna što mi nemamo Londonske dvospratne buseve…….i ljudi su super. Nekako sam se sigurno osjećala tu. Sakam makedonski still života. Bez obzira na ludog gradonačelnika koji pravi te bronzane figure po cjelom gradu lijepo je Skoplje. Vardar ko Miljacka. Al imaju šetalište tik uz rjeku. Mi nemamo. Ni šetališta ni dvospratnih lijepih gradskih buseva. Ah…..

Vozimo se tog popodneva za Ohrid. Odspavah u busu. 3h do Ohrida. Dolazimo na stanicu oko 6 naveče, i osjećamo strašnu temperaturnu razliku. Hladnije, sa vjetrom. Na okolnim planima snjeg. Dobro je, ima planina. E nek nije neemotivno pa makar i sa vjetrom. Jezero okruženo planinama….Švico zdravo…vidi ove ljepote.

Smještaj kod gazda Nikole za desetku. Soba, pogled, domaćini,.. ja opet u šoku. Moj problem je što radim sa strancima koji su baš ispraznih duša. Pa me naš topli mentalitet dobro popravi. Rekoh li da volim Makedoniju, balkan, naše ljude…eto, da ponovim još jednom. Nikola pravi kafu, dođoše supruga i djeca da se upoznaju. Uživam u razgovoru, u svemu. Grehota spavati…..

Šetamo Ohridom, naveče, večera u „Evropi“, riba moja i Radina divna. Lignje onako….al ima vremena da se iskupe …sutra mjenjamo kafanu….

Najljepše buđenje je kad vam pokucaju na vrata sa šoljom kafe…pijemo na našem balkonu u sterilnoj sobi. (Radina i moja). Elli zadužena za kafu. Elli hvala. Kakvo jutro…sunce, Nikolina kuća je na najljepšem mjestu u gradu. Sa balkona pogled puk’o…….bubamara sletila na moj dlan. Ovjekovječili.

Ohrid ima oko 40 000 stanovnika. Čisto, prečisto. Opušteno. Pijaca super. Najradje bih vreće paprika i krastavaca ponijela na avion. I ajvara. Jeli smo đemleze. Kao pita bez ičega, al ukusno. I onda spektakl. Doručak kod Čiče. Selska kajgana sa tri jajca. Bajka. I to mi sad fali. I naravno jogurt. Mmmmmmmm

Šetamo uz obalu. Trećina jezera pripada Albaniji. Po jezeru puno labudova. Nisam to znala.  Usidrena 3 broda. Čekaju turiste. Kafići uz obalu, ja ljepote…..mladosti oko nas. Eh to je karakteristika Ohrida…puno omladine. LIjepo brate. Tu je nastarija osnovna škola na balkanu. Ako sam dobro shvatila. Obiđosmo crkvu Sv. Sofije. U povratku i šetajuci obalom naletismo na Nikolu i Zorana. Vlasnike male brodice. 20 eura sat vožnje. Ma dogovorismo se u 10 sekundi. Nikola je rođen u septembru tačno prije 30 god kad smo mi bili na ekskurziji. Domaćini nam pripremiše kafu. Za tren pjesma i to Kemo i Halid. Prolazimo pored Titove vile. Tu je bio „dogovor“ političkog Yu vrha 1990. Svaka republika je imala svoju vilu na Ohridu.

Domaćini nas dovedoše do pansiona gdje smo bili smješteni te ’83 godine. Slikanje, kamenčiče kupimo, šetamo obalom, blagi vjetar…lijepo…Nikola i Zoran ko da su s nama išli u razred. Zajedno prođosmo emotivni sustret sa mladošću (ko se sjeća ponekih detalja).

Na brodici u povratku opet pjesma, sto naše bosanske što makedonske…zapjevasmo i Biljanu koja platno beleše. Pa himnu uz čašu ja provodim dane….i onda umjesto smjeha suze…šta ja znam. mora valjda tako….Zoka se dere : „Nikola gasi muziku…“ ha aha ah u povratku nas ostaviše na Biljanine izvore. Ova vožnja nema cijenu. Neke stvari nemaju cijenu (za sve ostalo može i kartica).

Ono što mi se jako sviđa u Ohridu i Skoplju je muzika. Divna. I narodna izvorna i moderna. Sve je nekako fensi šmensi. Umjereno i sa stilom. Nema cajki i bez-veznog šunda. To sam ja i očekivala,  al mi je drago da sam potvrdila da je to tako. U kafiću gdje smo jeli super sendviče sa povrćem sviraju jazz. Ma za deset…..uživancija uz dobru i ukusnu hranu i još bolju muziku.  To veče smo kupili bisere kod porodice Talev. I prodavač je Zoran. Poslije jeli u restoranu i posluživao nas konobar Dragan. U ta dva dana stalno smo sretali te ljude koje slučajno upoznasmo…rukovanje, pozdravi…nekako mi sve domaće, lijepo brate kad te ljudi pozdrave kao da smo bliski. Pristupačan narod. Nije niko narogušen, nedostupan, namrgođen…a takav je zapad. Sreća pa smo mi na jugu…neka nas što južnije. Bolji smo ljudi.

Dan poslije idemo za Skoplje. Autobuska stanica mala. Sretosmo prodavača bisera. Opet se pozdravismo kao sa najrođenijim. Autobus tačno u minutu kreće..(rekoh li ja Švica zdravo, bolji smo) i vozač pušta muziku za dušu. Starogradske.

Ja fakat sama sebe iznenadim od kud da znam sve tekstove….melem za dušu. Čini mi se da sam pitala vozača da mi pokloni cd da bi mi ga i poklonio. Ma muzika koja daje snagu. …putem srećemo žene sa narodnom nošnjom i divnim crvenim maramam na glavama. Da je sad zaustaviti bus pa kupiti koju maramu…vozač nam reče da se žene tako oblače kad idu na sahranu….Ups. Nisam to znala. Sad bih ja svašta pitala, al neću da ljutim vozača ni da ga smetam. Nek vozi. Naći ću na internetu to o crvenim maramama.

U „pelisteru“ u Skoplju smo večerali. Divan hotel u epicentru. I poslije večere opet isti scenario. 5 žena ovaj put bez fifi torbi sjeda u još manje Laruno auto pa vozimo do slastičarne po kolače i bozu, pa kod domacice naše, kući. I opet onaj zdravi smjeh koji ide do suza, ono kad  stane osjećaš se kao preporođen. I Lara se smije. Kaže govorite mi gdje da vozim, levo ili desno…Čuj govorite gdje da vozi. Pa završićemo u Albaniji…

Jutarnji let u 6. U 7 smo u Beogradu  na Surčinu. U 8 i 30 doručkujemo kod Rade ajvar, zeleni makedonski i paštete od guske…francuski doručak. Al makedonski je glavni, ovaj sa ajvarom. U 10 već idemo prema Adi Ciganliji. Prelazimo brodicom do Ade.

Aaaaaaaaaaaaaaaaa, ljepote. Vještačko jezero, zovu ga beogradsko more. Plaža ko na Jadranu. Stolovi na plaži. Na sredini jezera vodoskok kao u Ženevi. Pogled na vodu opušta. Svi šutimo. To nam je zadnji dan. Nikom se ne ide iz te ljepote.

Pa još jučer  ujutro smo pili kafu na obali Ohrdskog jezera i mahali konobaru Draganu koji je krenuo na posao, popodne jeli tulumbe kod Lare u Skoplju, a to jutro uživamo na Adi. U Beogradu. Organizam potpuno živnuo, mozak napunili lijepim slikama. Bez Tv, mobitela, interneta, informacija…..sami mi sa svojim mislima. I dragim ljudima. Prijateljima iz najsretnijih i najbezbrižnijih dana. Pa ko bi poželio nešto više. Prije polaska za Sarajevo druženje sa Žekom. Kao da nema vremenske razlike između. Ne kontam…..kao mi sad sa odmora školskog pošli negdje…

Prošlo sve kao tren. Tako i život. Kao kad prelaziš preko avlije neke stare bosanske kuće iz mahale, korak po korak preko kamenih oblutaka do drugih vrata. Za tren.

Sljedeće putovanje neka bude Crna Gora. Samo da logistika bude barem malo jednostavnija…….

Almira Pokrklić