U srijedu, 15. septembra sve novine i portali u regionu su prenijeli vijest da je u Splitu u 51. godini iznenada preminula Žana Lelas, nekadašnja reprezentativka Jugoslavije u košarci.
Piše: Milorad Bjelogrlić
Pročitah vijest, a u glavi poče da mi se odmotava film o druženju i da tako kažem saradnji sa ovom divnom djevojkom i pre svega dobrim čovekom.
Na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine reprezentacija Jugoslavije je osvojila srebrnu medalju u košarci. Najmlađi član tog tima je bila visoka Splićanka, koja samo što je postala punoletna. Tri godine kasnije 1991. u junu bila je i deo ekipe koja je na Evropskom prvenstvu u Izraelu stigla do srebra.
Bio je to poslednji nastup neke nacionalne selekcije „stare” Jugoslavije, one koju smo svi zvali „od Vardara pa do Triglava”. Odmah posle završetka tog šampionata Slovenija i Hrvatska su se „otcijepile” i nestalo je te zemlje.
Još dok je trajalo prvenstvo Evrope počelo je da se širi zlo i puškara na prostorima bivše nam zemlje. Krenulo je granatiranjem, ubijanjem, mržnja je doživljavala svoj krešendo. Negdje u julu mjesecu sve novine su objavile i vijest da je talentovana 21- godišnja reprezentativka Žana Lelas iz šibenskog Elemesa prešla u sarajevski Željezničar. Došla je na poziv svog nekadašnjeg trenera i selektora, Sarajlije Miodraga Veskovića.
Željezničar je te godine pomjenio ime u Ceneks, pošto je glavni sponzor kluba bila ta firma čiji je vlasnik bio Alija Delimustafić, prvi bosanskohercegovački ministar Ministarstva unutrašnjih poslova, a njegov mlađi brat Enver predsednik KK Željezničar.
Ipak, u srcima svih Sarajlija Željo je bio i ostao Željo. Osim vjerovatno braće Delimustafić niko ga u gradu i nije zvao Ceneks.
Prirodom posla dobio sam zadatak da uradim intervju sa Žanom koja je bila senzacija prelaznog roka. Dogovorili smo se da to obavimo u restoranu „Tabasko”, u popularnom „Fisu” gdje su se hranile igračice Željezničara. Prvi susret sa Žanom Lelas je bio veoma srdačan. Visoka, crna, prirodna bez imalo šminke, vesela, vedra, nasmijana. Sve u svemu jedna pozitivna osoba koje tu energiju prenosi i na sagovornika. Dok smo razgovorali sa njenog lica se nije skidao osmjeh. Upravo je osmjeh i dominirao na njenom licu. Prelijepi zubi su dolazili do izražaja u svakom trenutku razgovora.
Pošto se u Hrvatskoj rat sve više širio pitao sam Žanu kako to komentariše. Sećam se odlično njenog odgovora.
„Brzo će to stat. Rat mogu volit samo budale. Kome je od normalnog svita do ubijanja”, temperamentno, po dalmatinski mi je rekla Žana Lelas. Naravno, ni u tim trenucima sa njenog lica nije nestajao osmjeh.
Pamtim da sam je pitao da li su joj ukusnije škampe ili sarajevski ćevapi, da li su ljepši Dalmatinci ili Sarajlije. Prednost je dala škampama, a Dalmatinci su joj bili ljepši, ali Sarajlije neuporedivo duhovitiji. U Sarajevu se mnogo više smijala nego u Šibeniku gdje je igrala za tamošnji Elemes.
Osim sa utakmica sa kojih sam izvještavao sa Žanom sam se svakodnevno sretao u neboderu pokraj Skenderije gde je privremeno živjela pošto su u istom ulazu stanovale i majka i sestra moje supruge. Što bi rekle Sarajlije nije bilo teorijske teorije da Žana prođe, a da su uz osmjeh ne javi, lijepo pristojno pozdravi.
Možda je najbolji opis Žane Lelas dao moj sarajevski drugar iz detinjstva i mladosti, pisac Dario Džamonja. Kada sam sa Dacom jednom prilikom stajao na ulici i ne znam o čemu pričao, naišla je Žana, osmjehnula i pozdravila. Zaustavio sam je na minut dva, da mi nešta kaže o narednoj utakmici. Rekla je četiri, pet rečenica i uz neizbježni osmjeh, mahnula rukom i rekla po dalmatinski „Adio, žurim na trening”.
Daco je u svom stilu literarno, kratko, nepogrešivo tačno rekao jednu jedinu rečenicu:
„U taj osmjeh stane cijeli svijet”.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, što se više širio miris baruta, „rascvjetavala” mržnja i ona je bila sve zabrinutija. Već se u po okolnim brdima na Trebeviću, Humu čulo pucanje, rafali, poneka detonacija i Žana je bivala sve zabrinutija. Osmjeha je preko noći nestalo. Pred „Gorenje” neboderom na Skenderiji mi je jednom rekla:
„Mićo, ovde će rat. Šta je ovo. Sve češće se čuje pucanje.”
Ja sam naivno verujući da u mom rodnom Sarajevu nikada neće biti rata odgovorio i hrabrio je:
„Žana ništa se ne brini. Gdje može u Sarajevu da raja međusobno puca jedna na drugu. Neće ovdje nikada biti rata”.
Vrijeme je pokazalo kako sam bio glup, a Žana „vidovita”. Jedna od poslednjih utakmica u predratnom Sarajevu je igrana u Skenderiji. Igrale su košarkašice Željezničara i Crvene zvezde. Više se i ne sjećam ko je pobjedio, ali odlično znam da je Žana Lelas zamolila svoju reprezentativnu drugaricu iz Beograda Anđeliju Arbutinu da otputuje sa njima u Beograd jer u Sarajevu počinje rat. Posle je preko Mađarske otišla u svoj Split. Tako je i Žana u jednom od poslednjih autobusa napustila Sarajevo, grad u koji je došla razdragana, vesela i nasmijana. Dva, tri dana kasnije 6. aprila 1992. uslijedilo je prvo granatiranje grada.
Pročitah šturu novinsku vijest da je u Splitu iznenada preminula Žana Lelas. U sekundi mi se oči nakupiše suza, možda je neka i krenula, a u glavi mi je za cijeli život ostala Žanina rečenica: „Rat mogu volit samo budale”.
Zbogom, Žana!
