Možda je najbolja stvar kojoj nas putovanja mogu naučiti upravo činjenica da je svijet toliko veliki i raznolik, da nas ima preko sedam milijardi, a da smo svi isti, bez obzira na bilo kakvo vanjsko obilježje. To pomaže da se shvati sav apsurd beskonačne mržnje i antagonizma u primitivnim društvima
Amer Kapetanović, Foto by Danka Kovačević
Razgovarala: Aleksandra VIŽIN
Fotograf, videograf, umjetnik, kreativac koji misli svojom glavom i uporno odbija da ga svrstaju, odrede i objasne. Vodi ga radoznalost, a strpljenju se još uči. Strast prema fotografiji često ga odvede u nepoznato, iako, kako kaže, tek otkriva svijet oko sebe. Bez straha od drugačijeg, upoznaje život, šireći vidike svima koji se ne ustručavaju pogledati stvarnost kroz njegov objektiv. Njeguje jedinstven osjećaj za estetiku, sasvim svoj i sa fotografijama koje pogađaju centar.
Prvo svitanje u 2015. godini dočekali ste u Geteborgu. Kasnije, put Vas je ponovo doveo u isti grad. Zašto?
Januar 2015. Čekajući ponoć u Goteborgu
Ulazak u 2015. proveo sam Geteborgu, na jednom od mjesta na kojima se Šveđani inače okupljaju, na brdu kod Masthugget crkve sa kojeg se pruža veličanstven pogled na grad. Sa šampanjcem i čašama u rukama, čekali smo ponoć da bi se nazdravilo. Mene srce veže za Geteborg, što je više nego dovoljno da mu se često i rado vraćam.
Prepoznate li nekad djelić švedskog mentaliteta i na našim ulicama ili ljudima? Ukoliko ne, da li je to uvijek, samo po sebi, loše?
Ne može se biti isključiv i reći da je ovdašnji ili tamošnji mentalitet potpuno ispravan i bez mana. U Sarajevu sam okružen prijateljima koji se suštinski ne razlikuju od mojih prijatelja Šveđana. Švedsko društvo preko dva vijeka živi u miru, a to je mnogo generacija. Društvo napreduje i ide u pravcima da stvori što bolje uslove za život svojih građana. Daleko je od savršenog, ali treba imati na umu da na geopolitičkoj sceni svijeta nigdje ne cvjetaju ruže. Mislim da su ljudi u Švedskoj navikli na funkcionalan i pravičan sistem, a to ipak daje određen osjećaj sigurnosti i mira.
Februar 2015.
Saydyko Fedorova, neobična umjetnica iz Sibira koja svira drombulje. Fotografisano na ilidžanskoj Velikoj Aleji
U februaru ste upoznali Saydyko Fedorovu, neobičnu umjetnicu iz Sibira koja svira drombulje, po čemu pamtite Vašu saradnju s njom?
Saydyko je gostovala u Sarajevu u okviru posjete veće grupe umjetnika iz zemalja koje su bile sastavni dio Otomanskog carstva. Njen nastup, tj. sviranje na drombuljama, je bilo nešto sasvim novo za mene i zamolio sam je da napravimo nekoliko fotografija. Često tako, za osobu koja mi je po nečemu interesantna, u glavi sklopim sliku kako bih tu osobu predstavio fotografijom.Tako je bilo i s njom. Otišli smo u aleju na Vrelu Bosne i napravili nekoliko fotografija. Iako nisam otišao u Sibir, ona ga je donijela meni.
April 2015.
Proljeće u Goteborgu
April i ponovo Geteborg. Sjećate li se još po kojeg proljeća u nekom drugom kutku Planete?
Proljeće je meni lijepo gdje god da sam. Zime nisu baš moj film. Ono što mi treba je sunce. Volim proljeće negdje na obali, kada nije prevruće, a dovoljno je toplo da gušteram na suncu. Zadnjih godina idem na Festival fotografije u Rovinju u maju i to bude pravi pogodak. Dobro, pa čak i kad kiša pada.
MAJ 2015.
Na bečkom aerodromu, čekajući let za Skoplje
Često putujete, dogodi li se kada i poneka manje ugodna situacija?
Svako bi trebao imati osiguranje za slučaj nezgode te se dobro informirati o vakcinaciji i zaštiti od zaraznih bolesti, lokalnim običajima i primjerenom ponašanju. Srećom, nije nikada bilo neugodnih situacija niti imam običaj upadati u takve. Ponekad nekome ne bi bilo jasno zašto baš njega/nju fotografišem, pa mi odmahne da to ne radim i to je u redu. Aerodromi su mjesta na kojima sam uvijek u potrazi za fotografijom. Mnogo stakla, ljudi, oblika i sjena me zabave, tako da mi vrijeme brzo prođe dok čekam ukrcavanje. Dešava mi se da se zanesem, pa sam dva puta zakasnio na avion, što je sve osim prijatna situacija.
JUNI 2015.
U Šri Lanki, sam sa dva fotoaparata. 11 dana je bilo premalo
Čemu Vas je Šri Lanka naučila?
Da trebam opet otići tamo. Naučila me da važnost pridajemo materijalnim stvarima i da sreću vezujemo većinom za ostvarenje potrošačkih snova. Slagao bih kad bih rekao da sam ja previše drugačiji od toga. Možda je najbolja stvar kojoj nas putovanja mogu naučiti upravo činjenica da je svijet veliki i raznolik, da nas ima preko sedam milijardi, a da smo svi isti, bez obzira na bilo kakvo vanjsko obilježje. To pomaže da shvatimo sav apsurd beskonačne mržnje i antagonizma u primitivnim društvima. Ono što bih želio raditi svaki dan svake godine, u svako doba jeste putovati na daleke destinacije i upoznavati ljude, mjesta, kulture. Želim upoznavati život.
JULI 2015
Topli i lijeni sarajevski juli
Koja Vam je omiljena sarajevska ulica, gdje ste napravili najbolje fotografije?
Za fotografiju su mi najljepše mahale. Postoji u njima ta neka mistika, ljudi koji se ukažu pod snopom ulične svjetiljke i brzo nestanu iza ugla. Naravno, mahalu treba i razumjeti, njen specifičan ritam, dobre i loše stvari.
AVGUST 2015
Prvi put u Stockholmu. Oduševljenje arhitekturom starog dijela grada i odličnim izložbama u najboljem muzeju fotografije u ovom dijelu svijeta
Muzej fotografije u Stockholmu, kako ste se osjećali šetajući njegovim hodnicima?
Kao dijete u robnoj kući punoj igračaka i slatkiša. Pri takvim posjetama često naiđem na izložbe koje me zaista obogate. To je kao skupljanje malog dijela velike slagalice koju zovemo razumijevanje života, bez čega ne bih mogao da se razvijam u kreativnom, umjetničkom smislu. Volim vidjeti koliko su ljudi predani fotografiji i koliko bih ja mogao više da radim, da se trudim i da iza mene ostane bar jedna fotografija po kojoj će me pamtiti. Uzmimo za primjer brazilskog fotografa po imenu Sebastião Salgado. Pogledajte njegov fotografski opus da razumijete zašto je uložio čitav svoj život da nam prenese važnu poruku.
SEPTEMBAR 2015.
Magija Portugala
Kako je nastala ova fotografija iz Portugala? Kako Vam je najlakše uhvatiti momenat, da li tražite dopuštenje kada ljudima poklanjate ili kradete tren vječnosti…?
Moja djevojka i ja smo putovali od Lisabona kad se, usred ničega, pojavila ova vjetrenjača. Kao kad psu baciš kosku, e tako se ja ponašam kad vidim dobru scenu. Još kad je i model elegantan, sreći nema kraja. Najgore je vidjeti nešto i reći “ma u povratku ću ja to”. U 95 posto slučajeva to samo propuštena šansa. Uglavnom ne tražim dopuštenje, ako su ljudi koje fotografišem na javnom prostoru jer često nisu ni svjesni da sam napravio fotografiju. Ipak, kada se radi o portretima onda bi bilo neučtivo približiti se i fotografisat bez da si bar gestikulacijom dao do znanja da želiš fotografiju. Ako želim napraviti portret to znači da želim i nešto saznati o toj osobi. Zato se to ne radi sa 30 metara, sa velikim objektivom. Što veći objektiv, to ste dalje od duše.
Zašto se Prag mora vidjeti?
Prag je lijep, ali me nije ostavio bez daha. Možda zbog toga što je bio novembar i bilo je prehladno. Ja volim istraživati gradove kada je toplo i kada je dug dan. Volim sjediti negdje vani i posmatrati ljude u prolazu.
NOVEMBAR 2015.
Prag, grad koji se mora vidjeti
Ulice, aerodromi, gdje još volite ponijeti fotoaparat?
Izgleda da fotoaparat ne nosim samo pod tuš. Skoro uvijek imam aparat uz sebe, pa čak i ako ga ne upotrijebim danima. Onda kada ga nemam, tu je mobitel. Moglo bi se reći da što je destinacija udaljenija, to mi je draže ponijeti fotoaparat.
DECEMBAR 2015
Odmor pred pripreme za novu sezonu i ponovno povratak ulicama Goteborga
Za dobru fotografiju sa putovanja, potrebno je…
Vjerovati svom instinktu. Ako je nešto dovoljno lijepo da zaista uživate dok to gledate, onda to itekako treba uslikati. I treba otići na kurs fotografije. Znanje ne dolazi kupovinom skupog aparata.
