“Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed …”
U selu Hašani podno Grmeča, planini omeđenoj rijekama Savom i Unom, prvog dana 1915. godine rodio se jedan od najomiljenijih pisaca na području zemalja bivše Jugoslavije – Branko Ćopić. Ne samo da nema učenika koji se nije obradovao što u rukama drži njegovu knjigu za lektiru, već gotovo da nema učenika, čak i onih koji nisu voljeli knjigu, a da se njegovih ne sjećaju i poslije završetka škole.
Ta “Bašta sljezove boje” gdje je rođen dječak koji će kasnije postati veliki pisac izvor je svog njegovog stvaralaštva. Tu se kalio i upoznavao život.
“Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio”, zapisao je Ćopić o svom životu u Hašanima.
U Hašanima je završio osnovnu školu i prvi put se upoznao sa svijetom knjiga! A onda, i sam je pisao, velika prekretnica u njegovom životu dogodila se kada je otišao u Bihać na nastavak školovanja.
“Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu ostavio rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju. Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći plakao tugujući za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više nikad neću vidjeti rodne Hašane, da nikad više neću loviti ribu u riječici Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo pomenuo sam u knjizi ‘Deda-Trišin mlin’.”
No, život je nastavio teći i Branko je rastao. Kako je i sam napisao, u Bihaću su ga čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživljaji. Gutao je knjige, a onda se i odvažio da zapiše svoju prvu pjesmu, a onda je nastavio i da niže pjesme u prozi, pa i prozu, te je počeo da je i objavljuje – prvi put 1928. godine u omladinskom časopisu “Venac”. Revnosno je sarađivao sa više listova, pisao anegdote, šaljive pjesmice, članke, a onda, zato što je previše znao i učio, prognan je iz škole. Zbog tih svojih jasno izraženih strahova da bi se bratoubilačka nesreća mogla ponoviti, Branko je postao politički obilježen i stavljen na crnu listu tadašnje političke vlasti u Jugoslaviji. Išao je na škole u Sarajevo, Banju Luku, da bi na kraju učiteljsku školu završio u Karlovcu.
“Po završetku učiteljske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada počinjem ozbiljno da se bavim književnim radom. Tokom četiri godine studija redovno sam objavljivao u dnevnom listu ‘Politici’ kratke priče iz života krajiških seljaka. Jedan dio tih priča objavio sam prije rata u zbirkama ‘Pod Grmečom’, ‘Borci i bjegunci’ i ‘Planinci’. U tim svojim pričama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim još od najranijeg detinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake. Šaren je i zanimljiv bio taj svijet mojih junaka”, zapisao je Ćopić.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a u Narodnooslobodilačkom ratu učestvovao je od 1941.
Branko Ćopić spada među načitanije i najbolje pisce 20. stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije. Pisao je romane, pripovijetke i poeziju za djecu i odrasle. Svi su ga voljeli zbog zanimljivih i upečatljivih likova i događaja u njegovim djelima, zbog britkog, sočnog i slikovitog jezika kojim se služio i neke naročite ljepote kojim su bila nadahnuta njegova djela i zbog čega je i danas tražen pisac.
Napisao je veći broj knjiga za djecu, među kojima su najomiljenije “Magareće godine” koja je i ekranizirana i “Bašta sljezove boje”, dok se među drugim njegovim djelima izdvajaju romani: “Prolom”, “Gluvi barut”, “Ne tuguj, bronzana stražo”, “Osma ofanziva”, zbirke pripovjedaka “Rosa na bajonetima”, “Surova škola”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”. Bio je pisac izuzetne misaonosti i stila, obuzet melahnolijom i sumornim slutnjama.
Na stotu godišnjicu njegova rođenja podnesena je inicijativa za revitalizacijom njegove rodne kuće i izgradnje Spomen-područja “Bašta sljezove boje”. Na ljeto 2020. godine svečano je otvorena novoizgrađena autentična replike Ćopićeve rodne kuće, a ispred njegove kuće bit će postavljena “magareća klupa”.
Brankov život skončao je tragično. Ubio se 26. marta 1984. godine skočivši sa mosta u Beogradu, kojeg danas zovu i Brankov most.
S. Hodžić, Furaj.ba
