Crna kraljica, kako još nazivaju kafu, osvojila je cijelu planetu, pa gotovo nema zemlje čiji građani ne uživaju u ovom stimulirajućem napitku, koji može da vas opusti, ali i osvježi sve ovisno o društvu, priči i atmosferi u kojoj se u kafi uživa.
Autorica: Zana Kološ Mulabdić
Kad se miris svježe kafe raširi po kući, to je trenutak koji razdvaja noć od dana, kaže japanski pisac Haruki Murakami. Taj očaravajući miris na cijeloj planeti poziva i mami na buđenje, pokret, akciju ili opet, nasuprot tome, na smiraj, trenutak opuštanja i obavezni razgovor.
Tradicija ispijanja kafe izuzetno je duga u našoj zemlji. U Bosnu i Hercegovinu crnu kraljicu donijele su Osmanlije svojim dolaskom 1463, a načini uživanja u njoj nisu se bitnije mijenjali.
Fildžan i turska kafa koji su se zadržali sve do danas potiču iz tog perioda. Iz fildžana se u našoj zemlji uvijek sa kockom šećera pila turska kafa, kasnije nazvana bosanska, često i s rahat lokumom. I danas u našoj zemlji, uprkos navali espresso kafe, na cijeni su kafane u kojima se gostima servira i bosanska kafa. U životu ljudi u BiH kafa i kafana imaju nezamjenjivu ulogu u svakodnevnom životu i stoljećima je – još od turskog doba – stvaran kult kafe i kafane Kafa je integralni dio svih ovdašnjih običaja, kao i ukupnog života, piše Raif Čehajić, bh. autor knjige „Kafa – magični napitak“.
POZIV NA KAFU
Poziv na kafu se u našoj zemlji može odnositi na relaksirajući razgovor, užitak u druženju ili čisto poslovni razgovor, sve do romantičnog susreta.
Možda najinteresantnije od svega, a što dokazuje našu vezanost za ovaj napitak je to što se nakon poziva, a tokom susreta, možda uopće neće ni konzumirati ovaj napitak, tj. pit će se nešto drugo.
U Bosni i Hercegovini postoje i nazivi za pojedinu kafu shodno njenoj funkciji u tom trenutku.
Tako imamo „dočekušu“, sa kojom naravno počastimo goste, „sikterušu“, kafu kojom označavamo da je kraj druženja blizu, „slatku“, kafu koja se pije povodom nekog sretnog događaja. Tu je i „ razgovoruša“, kafa koja ima za cilj da kroz razgovor olakša neki težak životni trenutak jednom od sagovornika ili jednostavno kafa uz koju teče priča.
ZA ĆEIF NEMA GRANICA
Način pripreme naše kafe ostao je nepromijenjen od trenutka kad je došla na područje Bosne i Hercegovine. Najprije se koristio šerbetnjak ili neka druga posuda u kojoj se grijala voda . Zatim se u mlinu samljevena (može i tucana) kafa sipala u džezvu i „zasula“ proključalom vodom, ali ne do samog ruba džezve. Nakon miješanja, džezva bi se vraćala na vatru da se kafa „digne“. Gusti dio sa vrha „kajmak“ , raspoređivao bi se u fildžane svima. Nekad su se razlikovali „muški“ i „ženski“ fildžani. Muški su bili manji jer su oni voljeli jaču kafu, a ženski nešto veći jer su žene voljele dodati vode ili mlijeka.
Prema jednom bh. istraživanju tradicionalnu kafu u BiH konzumira oko 86 posto ispitanika, a uglavnom je piju jednom ili nekoliko puta dnevno, odnosno četiri do šest puta sedmično. Čak 79 posto njih započinje dan sa šoljicom crne kafe, od čega je 74 posto anketiranih pije više puta dnevno.
I važno je dodati još nešto, u kafi u našoj zemlji uživaju svi jednako, bez obzira na to zvali je kafa, kava ili kahva. Jer ispijanje ovog magičnog napitka sinonim je za bosanskohercegovački ćeif i rahatluk koji žele svi da osjete. I tu nema granica.
ZANIMLJIVOSTI O KAFI
Godine 1657. kralj Čarls II Stjuart zabranio je sve „kafiće“, odnosno mjesta u kojima se služila kafa, jer je smatrao da se tu ljudi okupljaju da bi stvarali zavjere protiv njega. Sam nije pio kafu.
Onore de Balzak pio je i do 60 šoljica kafe dnevno.
U čast ovom napitku Bah je 1732. godine komponovao kantatu pod nazivom „Kafa“.
U Italiji je najpopularniji espreso koji se poslužuje u maloj šoljici i obično se konzumira stojeći.
Francuzi u velikoj šolji kombinuju jednaku količinu filter kafe s mlijekom.
U Turskoj kažu da kafa mora biti crna kao pakao, snažna kao smrt i slatka kao ljubav. Ali Turci, ipak, češće piju čaj.
U Saudijskoj Arabiji kafa je često aromatizirana.
Kafu najviše piju Amerikanci i to espresso i kapućino bez obzira na dio dana.
PRVA KAFANA U SARAJEVU
Najstarijim podatkom o kafanama u Bosni smatra se onaj koji je zabilježio turski historičar i pisac porijeklom iz Bosne Ibrahim efendija Alajbegović. Putujući po Bosni, 1592. godine tvrdi da su se kafane nalazile na gotovo svakom ćošku bosanskih gradova, a najviše ih je bilo na sarajevskoj Baščaršij, ali i na istočnoj kapiji grada, na Vratnik Mejdanu. Kako je vratnička cesta bila glavni put prema istoku, u te kafane u turskom periodu (“Pod kestenom”, “Mušanova kahva” i dr), pored domaćeg stanovništva, svraćali su i mnogobrojni putnici, piše autor Čehajić.
