Ako sam pravljen od bijeloga snijega, ona je moj debeli januarski minus. Ako sam nad Saraj’vom usnula jesen, ona je moj buran septembarski vjetar. Ako sam proljeće, mart mi je i april i najljepši mi u njedrima rascvali maj. Ona mi daje oblik i kroji mi lice. Vrelo je moje nabujale rijeke, oblak iz kojeg kreću sve moje kiše. Moja je pobjeda ovoga svjeta, moja utjeha i gorko mi kajanje na duši.
Piše: Sarajevski John Doe
Sve je moje bore uzorala sa mnom, svaku mi sijedu spustila na usne. Podigla mi djecu, kuću mi podigla, i mene u njoj i sa njima gradila i digla. Dala mi ime, dala mi smisao i životu kakav takav razlog i svrhu. Obesmislila patnju. Raščistila put. Bila moja destinacija i moj tihi saputnik. Bila i motiv i bila mi utjeha. Bila mi slava, bila mi poraz, i mirna tišina u samačkom danu. Sve moje počela i na sve moje stavila tačku. A sada kad više nema gdje da se ide i kada me nigdje ne čeka niko, njene su ruke na mome čelu. Ostala tek toliko da isprati dušu.
Dane već dugo ne brojim. Ništa u njima ne krojim, ništa nemam dunjaluku da nudim i dam. Moji su darovi odavno prošli. Ostalo je tek da se još malo čeka, a moja je milost da ne čekam sam.
I šta bih tom dunjaluku imao da kažem, kada bih mogao govoriti posljednji čas? Ne bih meščini ni slova rekao. Samo bih naslonio glavu na njene dlanove i još jednom osluhnuo kako joj teče krv niz liniju života. Samo bih joj vratu primaknuo lice, i posljednju snagu u ronulom tijelu dao u pokušaj da je usnama dirnem. Da bude moj posljednji uzeti dah. Da bude moj tihi, konačni kraj, kao što je u svemu bila početak. A kada bih morao govoriti riječi, njeno bih ime ponavljao toliko, koliko mi daha stane u kosti. Njeno ime, slovo po slovo, dok ne ostane ništa da pomjera usne. Ništa drugo ja ovdje ni imao nisam. I ništa mi drugo ne treba ni tamo.
