U bogatom glumačkom opusu igrala je Anu Karenjinu, Sylviju Plath, Hasanaginicu, Carmelu, Katarinu Kosaču i druge značajne uloge.
Osim u matičnoj kući, zablistala je i na pozornici Kraljevskog nacionalnog teatra u Londonu, sarađujući s poznatim imenima svjetske scene. Radi kao univerzitetski profesor, bavi se naučnim radom, a za svoje uloge dobiva nagrade. I, kako kaže, nikad ne prestaje da sanja
Razgovarala : Zana KOLOŠ-MULABDIĆ/Foto: Urban magazin
Selma Alispahić, prvakinja drame Sarajevskog ratnog teatra, svojoj kolekciji dosadašnjih priznanja i nagrada dodala je ovih dana još jedno. Posljednje u nizu je priznanje na 16. Festivalu glumca Nikšić 2019 , gdje je za predstavu Ay ,Carmela, dobila nagradu za najbolji partnerski odnos na sceni s Draganom Jovičićem.
– Nagrada za najbolji partnerski odnos je, u suštini, najbolje priznanje koje glumac može dobiti. Gluma na sceni ne može postojati bez drugog čovjeka. Kad je čovjek nagrađen za to onda znači da, zaista, svoj posao radi kako treba. Ovu nagradu dobila sam i godinu ranije za predstavu Jedan Pikaso, gdje sam igrala s jednim od najvećih glumaca ove regije, gospodinom Metom Jovanovskim. Dragana Jovičića smatram najdražim i najboljim partnerom. Tako da je sjajno što je Ay, Carmela poslije dvadeset godina, upravo nagrađena u ovoj kategoriji, jer smo Dragan i ja na sceni jedno glumačko biće.
Prošle godine dobili ste nagradu Actor of Europe 2018, uz brojna priznanja na domaćim i regionalnim festivalima. Koliko su nagrade bitne i koliko znače potvrdu da ste na pravom putu u profesionalnom smislu?
– Nagrada Actor of Europe 2018 meni je važna jer sam se našla u društvu laureata, koji su moji glumački idoli. To su Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija ili Milena Zupančić. To priznanje smatraju i nagradom za životno djelo. Iako mi je rano da sumiram rezultate životnog rada, značajno mi je što se dodjeljuje glumcima koji su ostavili individualni pečat u kulturnom sjećanju Evrope. Meni je upravo do te individualnosti stalo cijeli moj život. Nagrade budu i prođu, ali ono na šta sam ponosna je, ustvari, kontinuitet kvalitetnog rada. Činjenica je da nikad nisam spuštala profesionalne standarde i pristajala na kompromise, koji nisu kreativne prirode. To je moje najveće zadovoljstvo.
U aprilu ove godine, tokom Sajma knjige u Sarajevu promovirali ste knjigu Korak po korak do velike tišine Sylvia Plath. Možete li nam nešto više reći o knjizi, njenom putu i značaju za čitateljstvo?
– To je moja prva knjiga i uzbuđenje je bilo veliko. Rezultat je dugogodišnjeg istraživanja, koje je počelo radom na predstavi Čežnja i smrt Sylvije Plath. To je ujedno i moj magistarski rad na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bilo mi je bitno objaviti priču o jednoj genijalnoj pjesnikinji. To je i priča o kreativnosti, izuzetnosti i hrabrosti da se život gleda drugačijim očima, otvoreno, bez predrasuda, osjećajno i duboko. Mislim da u svijetu površnosti i instant vrijednosti jedna takva priča je prijeko potrebna. Komentari na knjigu su sjajni. Drago mi je da je pitka i čitljiva, iako se radi o naučnom radu. Prevodimo je na engleski jezik, te vjerujem da će čitalaca biti sve više.
Početkom prošlog mjeseca promovirana je nova predstava Vaše matične kuće SARTR, Bullying Collection, u kojoj tumačite jednu od uloga. Vršnjačko nasilje je tema koju ste pokrenuli, zar ne ?
– Vršnjačko nasilje je, nažalost, stalno aktuelno pitanje u ovom društvu. Ova predstava je pokušaj da se tišina, koja vlada po tom pitanju, prekine. To je bolest društva, kao i svaka druga. Nažalost, reagujemo tek kad osjetimo posljedice umjesto da radimo na prevenciji. Ovaj komad nastoji ohrabriti žrtve vršnjačkog nasilja da govore i da vrište ako treba, ali i roditelje da ne pristaju na apatiju i inertnost. Trebaju natjerati sistem i sve instance da rade svoj posao. Svi iz ansambla smo unijeli lične priče u ovu predstavu. Mnogo nam znači. Po prvim reakcijama publike vidimo da i ljudima koji je pogledaju otvori oči za ono što nisu htjeli da vide.
Radite i kao univerzitetski profesor. Šta je najljepše u tom dijelu Vašeg angažmana?
– Pedagoški rad pričinjava mi veliko zadovoljstvo. Mnoga učenja kažu da se znanje mora podijeliti s drugima. Ne smije se kriti i držati samo za sebe, jer tako postaje besmisleno. Studentima nastojim dati vjetar u leđa. Ne pristajem nikada ni na kakva polovična rješenja. Mala smo zemlja, nemamo ni geografskim, ni političkih, ni vojnih, ni nekih drugih šansi. Naša šansa da preživimo je samo znanje. Znanje je važno jer se njime borimo protiv ignorancije. Ona stvara mržnju, a mržnja sva zla ovoga svijeta. Zato mladim ljudima moramo dati znanje da oplemene ovu zemlju i planetu.
Šta Vas očekuje u narednom periodu ?
– Najprije nekoliko uloga u matičnom Sarajevskom ratnom teatru. Tu je i angažman na Sarajevo Film Academy, gdje svjedočim nastajanju budućih sjajnih filmskih reditelja, a uživam i u radu sa studentima solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, koje podučavam scenskom studiju opernih uloga. Okružena sam mladim i kreativnim ljudima i učim od njihove mladosti i oduševljenja životom. Pripremam knjigu o velikom britanskom pjesniku Ted Hughesu, koja je moj doktorski rad i spremam se za nova gostovanja kao predavač na nekim od evropskih univerziteta.
S obzirom na brojne angažmane pretpostavljamo da dosta i putujete. Uživate li u tome ?
– Bila sam veliki putnik prije, a i sada kada mi se za to pruži prilika. Uspomene s putovanja mi mnogo znače. Kad god poželim, prelistavam slike iz Amerike, Engleske, Francuske, Italije, Švedske, Danske, Norveške, Njemačke, s Havaja, iz Turske….I onda, opet, skoknem tamo u mislima. Naravno, sada s dvoje djece, ne putujem tako intenzivno, što ne znači da neću onda kada oni budu spremni za putovanja. Mislim da djecu treba voditi da upoznaju različita mjesta. Trebaju shvatiti da je svijet toliko velik i lijep i da svuda mogu napraviti svoju kuću, ako budu otvoreni za ljepote koje svijet nudi.
I na kraju, šta očekujete u novoj 2020. godini ?
– Osoba sam koja mnogo sanja, ali ništa previše ne očekuje. Živim trenutke i za trenutke. Moje želje vezane su za moje bližnje. Sve drugo će biti, kako će biti. Ne mislim ni da sve treba prepustiti sudbini. Mislim da se i na sudbini mora raditi. Treba svako nešto sanjati. Ja imam neke lijepe, slatke snove, koji mi izmame osmijeh na lice svakodnevno. I to mi je sasvim dovoljno.
