“Dok sam bila mlađa, dešavalo se da šetam ulicom i pitam se da li je neko od silnih ljudi koji prolaze pored mene možda moj rod. Teško je ljudima zamisliti kako je nekom ko ne zna nikog svog, kakav je to osjećaj kada ste svjesni da je koliko i moguće toliko i nemoguće da je neko koga upoznajete vama krvno blizak, možda baš i taj novi dečko. O tome čovjek razmišlja… Nikada niste sigurni, jer o svom porodičnom stablu ne znate apsolutno ništa”, pričala mi je jednom prilikom Sedina, koju sam upoznala u autobusu vozeći se u istom pravcu.
Piše: Elma Zećo
Sedina Muhibić je prije svega inteligentna, snalažljiva i pozitivna 26-godišnja Sarajka. Što naumi, ona to i ostvari. Sama. Sretna je kada ima podršku, ali, iako je nema, ona pronađe svoj put do cilja.
Pedagog je po struci, ali u duši strastvena skijašica koja izgara od želje da se profesionalno afirmiše u ovoj oblasti. Zbog povrede koju je doživjela s 20 godina na Bjelašnici više ne sanja da bude profesionalna skijašica, no u skijaškom sportu ima još mnogo toga što može da joj srce ispuni.
Ljupka djevojčica plavo-zelenih okica
Bilo joj je samo pet godina kada je u njemačkom domu za djecu bez roditelja počela imitirati sjajne skijaše i skijašice gledajući ih na TV-u. Oponašala ih je u svakom koraku tako da je, veli, s lakoćom stala na skije u godinama nakon povratka u Sarajevo 1997.
“Te godine otvoreno je SOS Dječije selo u Sarajevu čime su se stekli uslovi za povratak u Njemačku na određeno vrijeme izmještene djece bez roditeljskog staranja. Tada sam prvi put dobila svoju mamu, koja mi je kao i ostaloj djeci naše SOS porodice pružila svu ljubav svijeta. Ja ne znam šta znači imati pravu mamu, onu koja te je rodila, ali znam da postoji jedno biće koje nas je grlilo i kada smo bili sretni i kada smo plakali, koja je bdila svom svojom dušom nad našim životima svakodnevno, koja nas je usmjeravala, koja nam je bila učiteljica, primjer dobrog i poštenog čovjeka, izvor topline, nade i vjere. Ako postoji nešto što je iznad majke, onda to mora biti ona”, opisuje Sedina voljenu Hidajetu Đonlagić, koja ju je podizala zajedno s još sedmero djece u SOS kući.
Sedina je rođena krajem 1991. godine, nekoliko mjeseci prije početka rata u BiH. Ostavljena je po rođenju, nakon čega je smještena u Dom Bjelave. Traga roditeljima nikada nije bilo – zato ne zna ko joj je dao ni ime, a ni prezime.
Pristupačna i topla, djevojčica plavo-zelenih okica zahvaljujući svom karakteru često je bila miljenica gajeći dobre odnose sa svim ukućanima.
“Imala sam sreću da sam uvijek bila okružena ljudima koji me vole. Vjerovatno zbog te velike ljubavi nikada nisam imala potrebu ni da tražim bilo šta o svom porijeklu, odnosno znam samo ono što mi je jednom prilikom rečeno. O meni se, ustvari, više i ne zna. Nisam nikada razmišljala o tome kako izgleda žena koja me je rodila, kako izgleda moj biološki otac, jednostavno meni to nije bilo važno. Pravi roditelji mi nisu nedostajali. Jedino bih osjetila da sam drugačija kada su roditelji druge djece dolazili na roditeljske sastanke, ili kada su svoje mališane čekali poslije škole. Mene nije imao ko dočekati. Izašla bih i nastavila sama”, prisjeća se Sedina svog odrastanja, nastavljajući:
“U SOS Dječijem selu bilo je i biološke braće i sestara kao i ostavljene djece koja su znala za svoje roditelje. Naše različite sudbine spojile su nas u jednu veliku porodicu kojoj smo rado pripadali. Mogli ste imati brata i sestru također iz druge SOS porodice, ako ste nekog tako doživljavali. Mi se nismo morali osjećati braćom i sestrama kao što se to dešava u biološkim porodicama i kada se djeca ne slažu. Djeca se u biološkim porodicama uče o važnosti brige za brata, sestru, nas niko tome nije učio, mi smo se rukovodili osjećanjima, htjeli smo da budemo jedni uz druge. To je razlika.”
Moji veliki snovi
Sedina je kroz SOS Dječije selo doživjela sistematičan razvoj sastavajući u savjesnu mladu djevojku koja zna šta želi.
“Zahvaljujući sveobuhvatnom odgoju, koji je bio podijeljen u faze, bili smo na vrijeme upućeni u sve važne životne teme. Kao djetetu, normalno, stresno mi je bilo seliti se, otići iz kuće mame Hidajete u Kuću mladih, iako sam i tu imala svoje ljude, ali na taj način su se sticali uslovi da se djeci u različitim dobima pristupi na odgovarajući način. U Kući mladih nas desetero djece imalo je pet odgajatelja i kuharicu. Redovno smo se okupljali i pričali o tome kako se čiji život odvija, šta mu je teško palo, šta ga je razveselilo, ima li neki problem koji mora riješiti…”, govori Sedina, koja također voli da glumi. U filmu Grbavica igrala je sporednu ulogu, učestvovala je i u snimanju belgijskog filma Brod ludaka, a odigrala je i glavnu ulogu u predstavi Hitno, hitno. Tokom srednje škole počela se baviti i odbojkom, koju danas trenira u OK Vogošća.
“Uvijek sam voljela osmisliti svoje vrijeme, ali i zaraditi svoj novac”, kaže Sedina, čija najveća profesionalna želja – angažman u domenu skijanja – izgleda da bi se mogla početi ostvarivati još ove godine. Potkraj prošle godine odlučila je sama otići na FIS World Cup u Hrvatsku, te pokušati steći poznanstva.
“U više navrata sam pokušala stupiti u kontakt sa Skijaškim savezom BiH, međutim nisam nikada dobila odgovor ni na jedan upit. Vođena ogromnom željom da se vratim skijanju na bilo koji način, odlučila sam da se obratim Hrvatskom skijaškom savezu. Reno Fleiss i Zlatko Malec su mi omogućili da radim za savez tokom trke Snow Queen Trophy na Sljemenu. Svi angažovani tokom svjetskog kupa, nas 200, bili su skijaši, što je bio jedan od kriterija za angažman. Neizmjerno zahvalna i sretna bila sam na kraju kada mi je rečeno da postoji mogućnost da mi Hrvatski skijaški savez omogući da postanem ski trener ili ski sudija. Skijam toliko dugo da ću skakati do neba od sreće ako se na ovaj način vratim mom omiljenom sportu”, kaže Sedina, koja je spremna sve učiniti da se u narednom periodu ostvari njen san. Za sada radi na magistarskom radu Uključivanje osoba s invaliditetom u alpsko skijanje, te je poslovno angažovana u njemačkoj kompaniji De-line u Sarajevu.
“Vjerujem i u svoj potpuni oporavak, iako sam godinama nakon povrede stalno imala probleme s nogom. No, prošle godine me je operisao dr. Nemec, spasio mi je nogu, dok sada slijede kontrole”, kaže Sedina, dodajući: “Želim u okviru skijaških sportskih aktivnosti ispeći zanat. Poslije bih voljela da radim za fondaciju američke skijašice Lindsey Vonn. Pratim je pomno preko Instagrama i jako me raduje kada vidim da i ona ponekad moje slike označi sa – sviđa mi se. Vjerujem da čovjek treba biti samo istrajan, hrabar i borben, a jednoga dana će se sve kockice njegovog životnog mozaika posložiti.”
