Vedran je čovjek kojeg ljudi vole. I on voli ljude. Najviše od svih, osim porodice, voli svoje đake. Istinski. Ne deklarativno. Profesor je, pedagog, drugar i roditelj.
Razgovarala: Adisa Bećiragić
Foto: Privatni album
Kada je u medijima objavljena informacija da je dobitnik priznanja Global Teacher Award 2022, na društvenim su mrežama komentari bili pozitivni. No, jedan je zanimljiv, a glasio je: I roditelji su mu bili vrsni pedagozi, pokupio je najbolje od njih, a i ima jedinstven pristup djeci. Pravi pedagog ispred svog vremena. Svaka čast, Veca majstore.
Ja sam dijete prosvjetnih radnika, odraslo uz karte, globus i atlas. Nisam baš mislio da ću nekoga učiti, ali desilo se. Ljubav prema znanosti dobio sam od roditelja, kao i lekciju da ocjena nije najvažnija. Volim reći da sam blijeda kopija roditelja; od majke sam preuzeo odgojne, od oca obrazovne momente. Da, ja sam posljedica svojih roditelja i ovo što radim nije posao već misija, kaže za naš magazin profesor Vedran Zubić, jedan od najboljih profesora na svijetu.
Šta se (ne) mora znati
Ovaj profesor geografije iz Sarajeva prestižnu nagradu primio je u Nju Delhiju. Informacija da je Vedran svjetski, a opet naš, najbolji nam je izvozni „proizvod“, pa uz Lanu Pudar, Edina Džeku i sve one koji nas čine ponosnima, njegovim imenom proširujemo listu najboljih među nama.
Vedran je čovjek kojeg ljudi vole. I on voli ljude. Najviše od svih, osim porodice, voli svoje đake. Istinski. Ne deklarativno. Profesor je, pedagog, drugar i roditelj.
Ne da im da se kroz školu „provlače“ i da iz nje odu kao neznalice. Ne moraju znati glavne gradove svijeta, ali moraju znati stvoriti mjesto u svijetu. Ne moraju znati koji je najviši vrh na svijetu, ali moraju znati da je vrhunac voljenja svoje zemlje ne uništavati je i platiti porez.
A koliko su roditelji danas na pleća profesora prebacili, ne samo obrazovanje, već i odgoj svoje djece?, zanimalo nas je.
- Prepustili su mnogo. U širem kontekstu trke za poslom i zaradom, mislim da nemaju previše vremena da se bave djecom i to je donekle razumljivo. Ipak, bez dogovora šire društvene zajednice i aktivnog učešća svih nas u tom projektu, nećemo postići adekvatno obrazovanje. Mislim da se previše očekuje od nas. Radimo svoj posao najbolje što znamo, u konačnici roditelji nas kroz poreze i plaćaju za to, ali morat će se svi više uključiti, kaže.
Profesor Zubić je prije ove dobio još nekoliko nagrada, pa je 2017. godine dobio priznanje Najbolji nastavnik u BiH. Uslijedila je nagrada za najboljeg učitelja u bivšoj Jugoslaviji, a vlasnik je i Večernjakovog pečata – Ponos BiH.
Brojni su kriteriji za nagradu koju je donio u domovinu, ali je pri procesu nagrađivanja bio najbitniji inovativan pristup obrazovanju tokom pandemije, s kojom se, priznaje, teško nosio.
- To je bilo nužno zlo, izgubili smo na socijalizaciji i odgojnom momentu. Ako gledamo ocjene kao refleks znanja – bile su bolje. Kao neko ko voli kontakt s djecom, meni je online nastava bila teška za „provariti“, posebno zbog potencijalne patopsihologije zbog asocijalizacije. Još otklanjamo nedostatke koje sada uočavamo, ali eto, prošlo je.
Suprotstavljanje argumentima
U vrijeme kada svakodnevno svjedočimo nasilju nad prosvjetnim radnicima i obezvređivanju obrazovanja te sistemu koji je doveden do besmisla, profesor Zubić i slični ne odustaju od svoje djece.
- Sistema nema i to je problem. Obezvređivanje traje već duže vrijeme i mi našu djecu, koja žive u konzumerizmu, pokušavamo vratiti na duhovnost. Moramo razumjeti da je teško kada dijete vidi da ljudi koji nisu obrazovani imaju sve. Ili, češće, obrnuto. Ali nemamo mi luksuz da se povučemo. Moramo ići naprijed. Zbog djece i njihovih osmijeha. Oni čekaju mene da im razvučem osmijeh u tih 45 minuta časa i ko sam ja da ih izdam?
Udžbenike u nastavi profesor odavno ne koristi niti ima problem priznati đacima da nešto ne zna. Operisan od sujete i lažnog autoriteta, u kabinetu od djece stvara ljude sposobne kritički razmišljati o svijetu.
- O svemu razgovaramo; trebamo li u EU, u NATO, kako riješiti zagađenost. Imaju sjajne ideje, ne biste vjerovali. Kritičko mišljenje je osnova obrazovanja i uvijek im govorim da imaju pravo na mišljenje, ali ne i na izvrtanje činjenica. Činjenica je da sam ja profesor, a oni imaju pravo na mišljenje da sam loš profesor. Ako nemaju izgrađeno mišljenje, ne vidim svrhu obrazovanja. Ako mi se argumentirano suprotstave, upisujem 5. Ako tokom predavanja namjerno ili slučajno pogriješim, a oni to prepoznaju, također nagradim, pojašnjava obrazovne metode.
I za kraj, zamolili smo profesora Vedrana za odgovor na pitanje: Šta mu i koliko zaista znači ova nagrada? Je li priznanje, obaveza ili nešto treće?
- To mi je priznanje. Nagrada je putovanje u Indiju, a najvrednije je da su me nagradili učenici, da sam postao svojevrsna reklama obrazovanja. Volio bih da ova priča podstakne i priču o obrazovanju, da radimo više i bolje. Sretan sam što je neko prepoznao moj rad.
Ne trebamo biti svi isti
Može li jedan čovjek promijeniti sistem? Teško. Može li objektivno vrednovanje nečijeg rada promijeniti sistem? Teško.
Može li nešto od to dvoje promijeniti bar jednog čovjeka? Sigurno. I taj jedan čovjek još jednog?
Da li ste Vi, sa Vašim nekonvencionalnim pristupom, utjecali da neko od kolega možda otpusti neka pravila i napravi od kabineta mjesto u koje đaci dolaze sa više entuzijazma?
Ne možemo promijeniti svijet, ali možemo sebe. Dešava se da me citiraju i znam da me cijene. Koliko ih potiče na drugačiji pristup, ne znam. Ali i ne treba. Ja sam drugačiji i ne trebamo biti svi isti. Nije moje da mijenjam sistem, već da uradim ono što je do mene, a to je da radim svoj posao kako treba, da ispoštujem djecu i roditelje koji su mi povjerili svoju djecu, kaže profesor Zubić.
