Maestro Safeta Zec, velikan slikarstva, ugostio je ekipu magazina Furaj.ba u Počitelju za koji je vezan skoro 50 godina. Njegovo životno i umjetničko boravište smješteno je pri vrhu neponovljivog historijskog naselja orijentalno-mediteranskog karaktera s nevjerovatnim, a neiskorištenim turističkim potencijalima. Bolno je to za svakog razumnog čovjeka. Stoga smo u razgovoru oživjeli viziju Počitelja, razgledali nova Safetova djela u vibrantnom ateljeu, te pričali o njegovom životnom putu
Napisala: Elma Zećo
Foto: Samir Zahirović
Svako vrijeme stvara svoje gradove. Zauvijek originale. Kao što je Počitelj. Svako vrijeme rađa svoje ljude. Jedinstvene, koji ga boje svojim bojama i pomjeraju granice. Takav je Safet Zec. Kada se susretnu, onda nastaju priče koje odišu umjetničkom fascinacijom.
Strast ili ludost
Safet Zec nema samo jedno životno boravište. No, pored Venecije i Sarajeva, još 70-ih godina prošlog vijeka počet će se trajno vezati za Počitelj, gdje je sa suprugom Ivankom posjetio u to vrijeme održavanu umjetničku koloniju.
Tada rođene emocije bazirane su kao i danas na estetskim referencama, ljubavi prema starinama i poštovanju historije.
“Ovaka mjesta uzbuđuju jednu strukturu ljudi, nazovimo ih umjetnicima, ali i sve druge kultivirane ljude. Putovanja su postala masovna, laka, jednostavna, a turizam svima najvažnija grana. Ljudi se žele rado naći u ovakvim sredinama”, govori Safet, koji je osjećao veliko uzbuđenje saopštavajući roditeljima da je u Počitelju kupio kuću. No, za mlade ljude, njegovu suprugu i njega, izgradnja je bila komplikovana i nisu je ni mogli naslutiti od silne ljubavi koja će zamagliti pogled na sve ono što će doći uz kupovinu kuće.
“Najprije me je ispunjavao taj momenat u kojem sam sazrio da kupim kuću. Kuća je kuća. Ali, kada je majka vidjela, rekla je: “Ako ovo bude kuća, ja ću postati cura (smijeh).”
Od avlije pune smokvi, nane, mirisa koji su se širili zaraslim ambijentom dok su njime kročili Safet i Ivanka, nastali su uređeni prostori, kuće i bašte.
“Restauracija je bila bolna u ovim uslovima, ali nisam tu mogao sjediti turistički, tako da sam veoma brzo u prizemnoj izbi postavio presu i formirao grafički ambijent, gdje sam mogao raditi na pločama. Posmatrao sam majstore i radio. Bilo je mnogo zanosa. Bilo je i kriza, ali, na sreću, izdržao sam. Iz godine u godinu sam spoznavao šta je restauracija, upoznavao ljude, skupljao novac i pravio komotnije okruženje. I dan-danas nešto ispravljam ili dodajem. Strast ili ludost, koje smo ostavili ovdje, našu djecu ne obavezuje. S nama, sa mnom, to se završava. Na njih nikakvu obavezu ne prenosim. Ako zavole, bujrum.”
Izgubivši suprugu, ostavši sam, Safet je ušao u sentimentalnu fazu. Sve ovo ga i dalje podsjeća na nju, na njihov zajednički put. Njen gubitak nadoknađuju upravo divna djeca.
Rad kao velika pjesma i zadovoljstvo
Safet stvara u različitim ateljeima, no počiteljski za njega kao čovjeka ima nešto što drugi nemaju.
“Ovdje mogu raditi dva sata i izaći u baštu, prošetati, ili leći na travu. Izađete iz ateljea, i vi ste već pod nekom lozom koju ste vi posadili, kod smokve koju ste vi kalemili.”
U Počitelju su nastala neka od Safetovih najznačajnih dijela. Kompletan grafički opus, desetine ploča koje su odnesene tokom rata i za koje ni dan-danas ne zna gdje su. Nešto je iz tog prijeratnog opusa ponovio u sljedećem radu.
Za majstora širokog područja tema i grupa, neiscrpan je izvor inspiracije.
“Na sreću, ja sam jedna vrsta slikarskog ludaka, gdje me sve na neki način uzbuđuje i provocira. Stasao sam i veoma sam moćan u praktičnom, izvođakom dijelu, tako da sam izveo velike i fascinantne projekte. Razvijajući stalno ljubav i strast, sve sam postajao bolji. Uživam sretno priznanje, ljudi me gledaju kao na neko malo čudo, stvaraoca.”
Safetov slikarski talenat uočio je u djetinjstvu Avdija, muž majkine mu sestre. Često su se družili na Bistriku. Bio je trgovac, koji je dolazio u dodir s knjigama i ljudima. U to vrijeme u Sarajevu, gdje se zimi grijala jedna prostorija u kojoj bi znalo sjediti 20, 30 ljudi, Safet je običavao slikati u ćošku. Nije imao materijale, ali zanesenost slikarstvom je već odapela svoje strijele.
“Avdija je govorio: ‘Pustite ga, on će biti veliki.’ Pripadam narodu, ili području, bez organizovane strukture koja bi podržala svoje najbolje. Imao sam događaje u životu, koji su me mogli zaobići da sam imao savjetnika koji bi mi ukazao na šeme puta vidjevši moje radove. Bio sam već genije, veliki majstor nakon sarajevske škole. Trebao sam da odem. Ali doživio sam poraze”, kaže Safet, prisjećajući se bolnog povratka s beogradske akademije na koju nije primljen.
“Vratili su me, vjerovatno kao neko čudo od stvaraoca, oni su voljeli ljude s kursevima iz gimnazije, ljude koji nisu imali kontakta s materijama. To je za mene bio poraz u sistemu obrazovanja, veliki poraz za moj put i za ono u što sam vjerovao. Najgore je bilo u zanatskoj sredini u kojoj sam odrastao. Otac mi je bio obućar, svi su moji radili s kožom. Iz ekonomskih razloga, čim se stasa za posao, radilo se. Bili smo muhadžiri koji su pobjegli iz Rogatice, Foče, Goradžda, iz tog haosa. A ja sam bio halaljen. Posebno mi je to teško palo zbog oca, koji je prebolio moj odlazak, jer je vjerovao da je njegov Safet najbolji.”
Poslije će Safet uvidjeti još nešto, da se svi pristigli radovi uopšte ne otvaraju. Radeći na akademiji gledao je na hiljade fascikli složenih u sali, dok asistenti, koji trebaju da idu na more, ili na Savu, pregledaju tek određeni broj površno. Sve je bilo pitanje sreće.
Ovaj poraz dugo će ga boljeti, postat će ranjiv, osjetljiv, ali će ga istovremeno formirati. Mica Todorović, profesorica u srednjoj školi u Sarajevu, koja je Safeta veoma voljela, ponudila je podršku znajući da se svašta dešava i da studenti ne prolaze samo zahvaljujući svom talentu, dok su sve druge strukture izostale.
“Ostalo je uvjerenje da ću nastaviti i još jače prionuti.”
Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu Safet upisuje 1964., 1969. diplomira, a 1972. završava i postdiplomski studij u klasi profesorice Ljubice Sokić.
“Ispred svog rada uvijek sam bio duboko uvjeren i sretan. Nije bilo dileme. Odete u muzej, napravite usporedbu, i znate gdje ste. Kreacija počinje kada pređeš liniju naukovanja, muke, kada se vineš u prostore. Rad, ono što sam postizao, za mene su jedna velika pjesma i zadovoljstvo.”
Iza njega je internacionalna karijera, mnoštvo nagrada, priznanja, izložbe u evropskim i svjetskim galerijama i muzejima. Sreća je, veli, što se stvaralački poriv obnavlja svaki dan i umjetnik uvijek nalazi nove izazove koje će drugi razumjeti kada ih vide.
U stvaralačkom procesu važnu ulogu igra samoća. Ranije bi se njegova supruga, koja je bila slikarka, našla prva pred djelom, a poslije svi drugi znalci ili prijatelji sa svojim viđenjem.
A kako znati da je jedno djelo završena priča, upitali smo ga.
“Znao sam prekrečiti već napravljene radove. Ima neka mjera, nešto što je važno. Moja supruga je insistirala i voljela da ne nastavljam dalje. Često bih ugnjavio radove, želeći da budu bolji i savršeniji. Zapravo se radilo o osjećaju mjere. To ne možete uvijek. Često pogriješite. Tipovi poput mene imaju čitavu viziju kako će nešto izgledati, kompletna izložba, sve to prođe kroz vlastiti mehanizam, tako da je sama egzekucija jednostavna. Kada si vješt, zanat ti je u rukama, radovi nastaju kao jedna bujica.”
Počiteljski atelje
“Ovdje mogu raditi dva sata i izaći u baštu, prošetati, ili leći na travu. Izađete iz ateljea, i vi ste već pod nekom lozom koju ste vi posadili, kod smokve koju ste vi kalemili”
Oživljavanje Počitelja
Kao u Hronikama Narnije, gdje junaci priče kroz magični prolaz u ormaru otkrivaju drugačiji svijet i nove izazove, i velika drvena kapija na Safetovoj kući uvodi u svijet zasebnog ćudoređa. Ovdje vlada potpuni smiraj. Okružuje vas mašta, osjetite čistotu svijesti, likovnost i kreativnost kompletnog ambijenta. Bašte su izgrađene na različitim nivoima u okruženju spektakularnih počiteljskih znamenitosti, s pogledom na rijeku Neretvu.
Povlačeći pogled s podnožja prema vrhovima Počitelja, redaju se originalni zidovi. Pokušavamo zamisliti kako bi izgledao koncert sakralne muzike koja bi se širila s veleljepnih građevina o čemu Safet mašta. Gledamo turiste koji se uspinju stepenicama, ali se ovdje ne zadržavaju. Mada fascinantan po mogućnostima, Počitelj ostaje zaboravljen. Neki njegovi monumenti čak nisu spojeni na gradsku rasvjetu. A tako je malo potrebno da Počitelj oživi i otvori svoja vrata turističkoj industriji. Svoje misli Safet nam opisuje:
“Došao sam 1975. godine i prvu kuću kupio 1976. Nikada do dana današnjeg nisam vidio vrata hamama otvorena, a ne da sam ušao u njega. Hamam je božanstvena struktura jednog vremena, ponos ljudi koji mogu pričati o tome kako smo se kupali. Da tu sjedi jedna djevojka, ona bi mogla znatiželjnicima poželjeti dobrodošlicu i pokazati žensko i muško kupatilo. Svako će u kutiju spustiti nešto novca, ona će imati platu, a taj će prostor biti otvoren. Možda je ovo najgrublji način, ali jedno biće koje nema posla će imati svojoj honorar. Neće čučati s trešnjama, a ima hamam”, kaže Safet, te nastavlja:
“Uredio bih Počitelj, ošišao ulice, šipke, pomeo, dao malo čistoće kao i sve druge jednostavne stvari važne samo da se počne. Dvorište džamije je divno, tu možemo imati fini hor koji će pjevati sakralne pjesme i sevdalinke. Umjetnička kolonija data je Udruženju likovnih umjetnika na upravljanje. Ali, upravljati znači mnogo štošta. Krajnje je drsko i necivilizovano bagatelisati i držati zatvorenim objekat koji može pet ljudi da zapošljava i pravi prihod. To je uređena begovska kuća. U predratnim vremenima, kada je Bosna imala velike firme, izdvajalo se za kulturu, ali danas je drugačije. Objekat treba očistiti, zaposliti ljude, a onda kada se ostvari zarada pozvati umjetnike da nedjelju dana stvaraju. To je jedino tako moguće. Objekat mora i može da radi cijelu godinu. Stanje medrese je za plakati. Zarasla je, oboreni su joj dimnjaci, cure krovovi… Sve se mora uvezati i staviti pod odgovarajuće ingerencije.”
Safet uskoro planira organizovati druženja na kojima će se naći pjesnici i muzičari. I sam uživa u sviranju. Gitara ga vjerno prati još od srednjoškolskih dana. Prije nego što nas je ispratio, zasvirao je i zapjevao. Simbolično ubrao graničice murve s kojima smo se držeći ih u ruci spuštali niz kamene stepenice Počitelja, svjesni da o veličini Safeta Zeca ne govore samo njegova djela. Ličnost puna duše, sa suverenim nastupom koji izaziva poštovanje, spremna na šalu, srdačni stisak ruke i topli zagrljaj gostiju, ostaje posebna crtica u memoarima života.
