Nakon što je kao solistica Londonske filharmonije nastupila pod dirigentskom palicom jednog od najvećih dirigenata filmskog svijeta, kritičari su je opisali kao onu koja u svom glasu nosi bol Balkana koji prodire u srca publike. Muzička producentica i rediteljica koja je nastupala na pozornicama širom svijeta danas radi kao asistentica na predmetu Glas na Odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo. Praunuka Emine, Mostarke koju je opjevao Aleksa Šantić, krunisana je počasnom nagradom Kraljevske akademije u Londonu što nam je bio povod za razgovor s njom.
Razgovarala: Semra Hodžić
Nedavno ste dobili prestižno priznanje Kraljevske akademije za značajan doprinos muzičkoj profesiji. Šta Vam ono predstavlja?
Počasna nagrada (ARAM) dodjeljuje se bivšim alumnijima Kraljevske muzičke akademije u Londonu, koji su dali značajan doprinos muzičkoj profesiji uopće i to je i navedeno u pismu upućenom Univerzitetu u Sarajevu. Na ovaj način internacionalno je priznat moj rad i doprinos na polju muzičkog teatra, a posebno na pokretanju ove oblasti u Bosni i Hercegovini. Za mene je ovo zasigurno kruna dosadašnjeg rada i veliki motiv za dalje.
U Londonu ste ostvarili značajne uspjehe na pozorišnim projektima. Kakva su bila Vaša iskustva i kako je reagirala zahtjevna publika poput londonske?
Iz tih iskustava crpim veliku energiju i danas. Uistinu je to bilo nešto posebno. Pozorišni projekt koji je definitivno obilježio moj život jeste čuvena trilogija „Gospodar prstenova“ koja je urađena kao mjuzikl. U samoj partituri ima dosta Bosne i naših etnomotiva. I nakon dvanaest godina sjećam se svake note i riječi s obzirom na to da sam odigrala veliki broj predstava. U svojoj arhivi imam nekoliko članaka i kritika od kojih je jedna za mene posebno važna, a odnosi se na koncert The Alchemy festival u Royal Festival Hallu u Londonu gdje sam kao jedina solistica nastupala sa orkestrom Londonske filharmonije pod palicom jednog od najvećih dirigenata filmskog svijeta Mattom Dunkleyem. U kritici koja me istakla u prvi plan kritičar Telegrapha je napisao da u svom glasu nosim bol Balkana koji prodire u srca publike.
Vratili ste se u BiH. Šta Vas je dovelo nazad u domovinu?
Vratila sam se iz porodičnih razloga koji nisu bili lijepi, ali nakon svega bila je to ipak moja najbolja odluka, iako donesena u trenutku kada sam bila na vrhuncu karijere igrajući glavnu ulogu u epicentru muzičkog teatra u Londonu. Tada sam se vratila isključivo da pomognem svojim roditeljima, ali ono što nisam znala je da sam se zapravo vratila da osnujem svoju porodicu. Danas sa voljenim mužem Sanjinom podižem naša dva malena sina Isu i Zejna.
Po povratku u BiH osnovali ste Institut za muziku, teatar i multimediju. Šta ste primjetili da nedostaje našoj kulturnoj sceni iz Vaše oblasti i šta ste napravili da to promijenite?
Osnivanje iMTM je bila kao nužna potreba u to vrijeme jer sam kao saradnik iz prakse u oblasti muzički teatar na Muzičkoj akademiji vodila pretalentovane grupe studenata sa kojima sam ubrzo počela kreirati pozorišne produkcije. Trebala nam je pravna platorma da to možemo raditi ozbiljno. Producirajući predstave sa mnogim kolegama zaista sam mukotrpno gradila scenu muzičkog teatra koje nije bilo. Najveća misija mi je bila da u predstavama igraju mladi ljudi, koji će dobijati prilike da pokažu šta mogu kao i da su predstave u potpunosti bh. proizvod.
Predstavnici ste Rockshool London za BiH. Kako djeluje ta škola i kakve projekte možemo očekivati?
Rockschool BiH je jedan od ogranaka iMTM-a odnosno akreditirana škola za muzičke instrumente i pjevanje, a uskoro muzički teatar i moderne plesove gdje po završetku kandidati stiču pravo na inostrane diplome. Ovo je veoma lijepa priča i ono najvažnije je da radimo po RSL programu po kojem radi veliki broj zemalja u svijetu i da smo time u toku svjetskih zbivanja na muzičkoj sceni. RSL je organizirao koncerte polaznika, učestvovali smo na festivalima ali za sada radi pandemije smo se prebacili na videoprojekte od kojih je prvi bio spot za pjesmu „Freedom“ u izolaciji.
Uz Vaše ime veže se i lijepa priča, da ste praunuka Mostarke koju je opjevao čuveni pjesnik Aleksa Šantić. Kako je bilo odrastati uz tu priču?
To je moj porodični dragulj koji nosim duboko u srcu. Pranene se nažalost ne sjećam ali je zamišljam u svojoj glavi prema pričama koje sam slušala u porodici dok sam odrastala i kao takva me zauvijek inspiriše. Moja izvedba „Emine“ je bila moja lična misija da ostavim još jednu verziju ali kroz prizmu onog čime se bavim, tako da i sama videopriča govori o ljepotama Hercegovine generalno, i Emine, a muzički aranžman je kao mala filmska partitura u kojoj se mogu čuti zvuci Hercegovine. Nije mi bila namjera da je medijski eksponiram previše jer ja nisam estradni izvođač već zaljubljenik teatra, a trenutno sve više kroz edukaciju i produkciju.
