Koliko smo samo puta glumili budale, onako mrljavi od kečapa davili se hamburgerima iz Pingvina, koliko puta sjedili na pločnicima Titove i htjeli biti ulični pjevači a zvučali poput trogodišnjaka…
Piše: Sarajevski John Doe
(…) koliko puta prelazili iz treće kafane u četvrtu, pješačili po nekoliko kilometara do dežurne trafike u potjeri za cigaretama, koliko puta mahali za djevojkama u tramvajima, koliko li ih je pomislilo da smo budale a koliko ih je tek reklo da smo simpatični ali da ih negdje čeka momak pa zbrisale… koliko godina rasutih u genijalne ideje i izume koje nismo stigli pokazati svijetu, koliko gitara u parkovima, tuđih stanova u kojima smo prosipali madžioničarske trikove i sentiš muzikom odvlačili djevojke iz gužve u osamljenost studentske sobe, koliko mjesečarenja i misli bačenih s balkona dole na Titovu, koliko nažuljanih stopala od jeftinih patika i posljednjih dinara bačenih na tričave sitnice o kojima danas niko ne vodi računa…
Koliko godina ostavljenih u ovom gradu, koliko nekontrolisanog smijeha i sjećanja koja za dva života ne mogu zaboraviti… i opet mi malo, majku mu. Opet mi malo Sarajeva.
