Friško nakon rata, kada smo živjeli u nečijoj tuđoj kući na tuđoj zemlji, stari je odlučio da ostavi duhan.
Piše: Sarajevski John Doe
Za majku je to bila velika stvar i pravi mali razlog za slavlje, obzirom da je stari toliko duhanio da su haman svi zidovi u kući postali žuti, zavjese smrdile ma koliko se često prale a mati kašljala jednako intenzivno kao da i sama puši već dugi niz godina. A ako sve to nije dovoljno, treba reći i da je stari ludio svaki put kad ne bi mogao da nađe cigaretu, što je u tim godinama nakon rata, u vremenu besparice i mučne potrage za poslom, bila relativno česta stvar. U tim bi situacijama počeo da pretura sve moguće štekove, da rovi iza šoljica u vitrini, izvrće džepove na pantolama koje nije obukao već par godina, da lomi čaše i galami ubijeđen da je upravo majka sakrila cigarete želeći da ga prisili da prestane da puši, a kada ih ne bi nalazio, odlazio bi u mahalu kod komšije Omera, starog Hercegovca koji je uvijek negdje u šteku imao one gorke škije, najgore moguće verzije duhana, i tamo ostajao satima, tražeći u toj plućnoj anesteziji mir kojeg ni u čemu drugom nije mogao da nađe.
I tako je, krenuh pričati, bez ikakve najave ili upozorenja, jednog sunčanog aprilskog dana stigao kući i saopštio majci da ostavlja duhan. Majka, koja je tu priču do tada čula mali milion puta, nije mnogo marila za ono što je stari govorio i jednako kao da niko nije ušao u kuću, nastavila je da sprema ručak ne okrenuvši se i ne rekavši ni riječi. Prošao dan, prošla dva, prošla i čitava sedmica – a starog niko nije vidio sa Drinom u ustima. Mati je, u satima dok je on išao Sarajevom u potrazi za poslom, pregledala sve ladice, sve džepove i štekove, i na svim onim mjestima na kojima bi prije uvijek nalazila Drinu ili male plastične kese duhana, sada nije bilo ničega. Ništa ga, međutim, nije pitala. Šta god da je dovelo do te odluke, šta god da je prelomilo, bila je sigurna da ona nije imala nikakve veze s tim i iz straha da možda njeno zapitkivanje ne dovede do slamanja njegove volje ili preispitivanja odluke, majka je ćutala i molila Boga da ta odluka njenog muža potraje. I potrajala je, dobrih pet godina.
Sarajevski John Doe, mladić koji otkriva neispričane priče Sarajlija | Furaj.ba
Neobično lijepim spisateljskim talentom već neko vrijeme dopire do srca brojnih Sarajlija, ali i ostalih Bosanaca i Hercegovaca, lik kreiran na društvenim mrežama – Sarajevski John Doe. Razgovarala: S.
Bio je ponedjeljak, juni mjesec. Ja sam išao u treći razred osnovne škole, znao jedino za loptu i za bicikl a sa starim, obzirom da je bio dosta strog i udaljen, imao dosta površan odnos. Nije da se nismo slagali, sve između nas je bilo uredu ali nismo imali onu otac-sin bliskost, nismo se zajedno igrali niti sam ja ikada osjetio potrebu da mu pričam kako je bilo u školi. On je uvijek bio u nekim svojim brigama koje ja tada nisam znao razumjeti, pa sam tu potrebu razgovora i savjeta uvijek tražio kod majke. Sve što je trebalo da zna o meni, ona bi mu kao moj advokat prenijela a onda mi dalje javljala njegove povratne riječi i tako je, bez većih promjena ili trzavica, tekao naš odnos.
Helem, ušao sam u kuću nekad u prvi mrak i odmah s vrata čuo zvuke lupanja iz spavaće sobe mojih roditelja. Otišao sam tiho do svoje sobe, spustio ruksak i jaknu na krevet a onda pravac spavaća. Uhvatio sam za šteku, tiho odškrinuo vrata i otvorenih usta gledao svog oca.
Sjedio je na podu leđa naslonjenih na rub kreveta, ispruženih nogu, sa gomilom ploča u krilu i svuda oko njega. Po cijelom podu, sa njegove lijeve i desne strane, na krevetu pa maltene i po tepihu do ulaznih vrata na kojima sam stajao, bjehu rasute stvari koje bi jedan prosječan čovjek nazvao smećem. Kojekakvi papiri, letci, suveniri, stare kožne jakne, savijeni leptiri od papira, ulaznice, kasete, srebreni lančići i prstenje, šal Veleža, kožni kaiš sa nitnama i ugraviranim K, zipo upaljači sa raznim motivima, privjesci Vučka i čitav niz drugih suvenira i uspomena koje sam prvi put u životu vidio. Stari je sjedio u sredini te gomile smeća i već treći put zaredom prebirao ploče, od prve do posljednje. Na podu tik uz njega bješe ona mekana, skoro prazna i prilično dotrajala kutija Drine, a sa ruba usana mu visila cigareta – to je do danas ostala moja prva jasna uspomena starog sa cigaretom. One prije o kojima majka još uvijek priča valjda su promakle u dane kada sam imao četiri – pet godina, pa se nisu zadržale u sjećanju ili su prosto izblijedile s godinama. Taj dan, međutim, tu sliku starog u gomili papira i sa zapaljenom Drinom na dnu usana, urezao sam u vječnost svog djetinjstva i zauvijek je sačuvao.
Usred petog po redu opsesivnog listanja ploča, primijetio me na vratima i zastao kao da sam ga uhvatio u nekom zijanu. Samo me nijemo gledao a ona mu cigareta visila iz otvorenih usta onako zalijepljena za donju usnu. I vjerovatno bi ostao tako još dobrih nekoliko minuta, da nije osjetio da će cigareta kliznuti i pasti na jednu od njegovih dragocjenih ploča, pa se trznuo, uhvatio cigaretu i samo je držao, kao nešto što mu ne pripada ali nema gdje da ostavi. Još me malo gledao, i dalje tražeći riječi u repertoaru svojih misli a onda samo pustio sva svoja oklijevanja, prinio cigaretu ustima i povukao dim. Rukom mi je gestikulirao da uđem, pa sam pažljivim koracima prebirao kroz njegovu kolekciju svega i svačega i nekako došao do njega. Pokazao mi je gdje da sjednem. Za svih desetak godina koliko sam sakupio do te dvije hiljade prve, bilo je to prvi put da sjedim kraj njega a da se ne osjećam se kao da mi tu nije mjesto.
Sjeo sam pored isto onako kako je i on sjedio, naslonio se na krevet i ispružio noge a on mi, jednu po jednu, pažljivo ih uzimajući, brišući sa njih prašinu i prvo ih gledajući makar dvadeset sekundi, dodavao svoje ploče. Objasnio mi je da je to vinil, da se tako slušala muzika u vrijeme kad je on bio mlad i da će sa nestajanjem ploča nestati i sva muzika koja nečemu vrijedi. Rekao je da to vrijeme tek dolazi, da će da zatekne mene i moju generaciju a zatim smrtno ozbiljnim vojničkim tonom naglasio da ja to ne smijem dozvoliti.
U ruke mi je dodao ploču iz sedamdeset sedme, Diskoton izdanje, „U jednim plavim očima“. Na ploči bješe fotografija tri čovjeka čija lica tada nisam znao, sva tri sa dužom kosom i čudnom odjećom. Na drugoj je u duginim bojama pisalo „Predaj se srce“ a na trećoj „Putovi“. Tu je bila i ploča u crveno-žutim bojama sa naslovom „Volim te“ iz sedamdeset pete, još nekoliko ploča čije sam motive zaboravio i na kraju, posljednja, crveno-crnog motiva sa naslovom „Sanjam“. Na svim je pločama stajalo zajedničko ime: INDEXI.
U kolekciji koju je stari sakupio tokom služenja vojnog roka u Beogradu i još par manjih gradova, tokom godina mladosti u okolini Sarajeva i svih putovanja na koje su ga okolnosti odvele, bilo je po komad ili dva svega i svačega – jedina su prava kolekcija bili Indexi.
I taj dan sam prvi put čuo za Pjevača, Sarajevskog Lennona. Stari je te večeri dugo govorio o Indexima, o tome kako je neka novinarka iz Engleske tvrdila da bi, da su kojim slučajem živjeli u Londonu, postali veći od Beatlesa, o tome kako je gradom sred policijskog sata Davorin vozao tuđe auto i ironično odgovorio „Gospodo, je l’ nešto sporno“ kad bi ga drotovi zaustavili, o tome kako je bio kapiten Želje i s Kinđetom igrao košarke… o svemu i svačemu sam se naslušao tada na podu njegove spavaće sobe – i nikada više, za sve ove godine. U tih par sati koliko smo proveli na podu, ja sam saznao sve o njegovoj mladosti. Prešli smo karte sa koncerata na koje je išao, nekoliko karata sa gostovanja Veleža na Marakani, prošli smo njegove crno bijele fotografije na kojima je mršavi, golobradi mladić koji neodoljivo podsjeća na mene i prošli smo, do u detalj, opis njegovog prvog plesa sa mamom, na pjesmu „Jedina moja“.
Na tu je priču smlatio tri cigarete, progutao suze koje bi svaki drugi muškarac pustio, jer moj stari nije od tipova koji plaču pred svojim sinom, pa mi tiho spustio ruku na rame.
Ispričao mi je, glasom kakvog nikad prije ni poslije nisam čuo iz njegovog vojničkog tijela, kako je u toj kolekciji bila, a sada fali, ploča sa tom pjesmom, i kako je baš na toj ploči Pjevačev potpis i posveta za njega i mamu. Dugo je stari šutio nakon što je to izgovorio, pa gledao oko sebe sve one papirčine po podu, papirčine koje su sada toliko neuporedivo nevažne i grizao vlastitu usnu. Ustao je, ostavio me u gomili silnih papira, i izašao vani.
Nešto kasnije je stigla i majka, našla me u sobi i odmah namirisala duhan. Nisam morao ništa govoriti, njen pogled je znao tačno šta se desilo.
Tu večer sam sa staklenom čašom prislonjenom na zid slušao razgovor iz njihove spavaće sobe. Težak, jedan od onih koji ostave traga na čovjeku i stvari više nikad ne budu iste. Ishod razgovora je bio izlazak starog iz kuće i povratak nakon dva dana. Nikad nisam saznao gdje je bio, ali se vratio i stvari su se nastavila kao da se ništa nije desilo. Naš trenutak intime, naša prva prava veza koju smo ikada imali, također je nestala. Stari se vratio onom svom režimu, strogoći i vojničkom stavu, samo mu pogled više nije bio prodoran kao nekad. Njegov je oklop bio okrnjen.
…
Prošlo je kamara vremena prije nego sam saznao šta se zapravo desilo. Tog junskog dana dvije hiljade prve umro je Davorin Popović, Pjevač. Starog je ta vijest uhvatila u gradu, zalutala od slučajnog prolaznika na Čaršiji i kako mu se svezala za uho, tako ga je potjerala na plač i nostalgiju. Čim je završio sve što je morao da završi, požurio je kući i zaturio nos u regal sa svojim mladalačkim uspomenama. Zatvorio se u sobu i dugo preturao po policama, svakim novim prolazom gradeći novi sloj svoje histerije. Tako se ponašao jedino u danima kad je pokušavao da sa skoro tri kutije dnevno siđe na dvije cigarete, pa kad bi ga uhvatila kriza, rovio bi po svakom ćošku kuće tražeći makar jednu Drinu da pregura dan. Ovaj put, međutim, nije tražio cigarete.
Negdje u polici sa knjigama i starim uspomenama koje su nekako preživjele rat, trebala je biti skrivena i „Jedina moja“. Ono što stari, međutim, nije znao, je da je mama devedeset četvrte u Hrasnici nekom dugokosom gitaristi iz mahale prodala tu ploču – za dvije kile brašna. To brašno i taj hljeb su za mog brata i mene tada vjerovatno bili pitanje života ili smrti, pošto je ona dobro znala da su starom u životu svete jedino tri stvari: njegova djeca, njegova žena i Pjevač – tim redoslijedom.
I usred te njegove potrage, ja sam banuo na vrata, a priča dalje teče kako sam je i prenio. Ploče nije bilo, naravno. Mati mu je to priznala u onom bučnom razgovoru s druge strane zida, a stari popizidio i izjurio iz kuće. Nikad nisam saznao gdje je bio ta dva dana, ali mogao bih se zakleti da je preturao po sve jednoj antikvarnici i prodavnici u Sarajevu, tražeći ploču.
Kasnije sam saznao da je stari Pjevača lično poznavao, da su znali popiti piće i satima razgovarati o poeziji, košarci ili prosto o djevojkama koje tih dana prolaze Čaršijom. Kasnije sam postao zaljubljen u muziku i zaljubljen u Indexe a tu ploču, tu famoznu ploču koja je devedeset četvte u Hrasnici otišla za dvije kile brašna, i dan danas tražim.
