Susret sa Sarajlijom Edom Kapetanovićem bit će sve, samo ne običan. Toplim riječima uljepšat će vam dan, prenijeti pozitivnu energiju i dočarati sve ljepote Sarajeva, uz osmijeh i anegdote koje će ostati dugo urezane u vašem sjećanju.
Autor: Samila Ivković/Foto: Samir Zahirović
Ispred Muzeja Sarajevo 1878-1918, od proljeća pa do jeseni, Edo s replikom automobila u kojem je kobnog 28. juna 1914. godine izvršen atentat na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, a koji je sam kreirao i izradio, srdačno dočekuje sve posjetitelje. Upoznavajući ih sa Sarajevom i replikom automobila marke Gräf & Stift-Double Phaeton iz 1910. koji naziva Ferdinand, Edo se trudi da u svijet pošalje samo pozitivne riječi o glavnom gradu, ali i cijeloj BiH.
– Ideja se javila kada sam jednog dana s drugom stajao ispred Muzeja Sarajevo. Čekali smo nekog, a ja sam gledajući fotografije u izlogu razmišljao o automobilu u kojem je izvršen atentat na Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Intrigiralo me kako je napravljen, zašto, ko ga je napravio, kakav je motor… Otišao sam kući i dugo nakon toga istraživao o njemu, a pojavom interneta sve je postalo mnogo jasnije. Uz sreću da upoznam direktoricu Muzeja, uz njenu podršku i obećanje da me neće otjerati ispred Muzeja, realizacija je lagano počela. Povremeno su mi pomagali prijatelji i sinovi, a dijelove smo svuda pronalazili i iskorištavali s raznih predmeta, te ugrađivali u ovaj automobil.
VELIKI INTERES JAVNOSTI
Od dana kada je Ferdinanda predstavio javnosti, izazvao je veliki interes, a Edin život je dobio potpuno novi smisao. Mediji širom svijeta su pisali o njemu, a građani Sarajeva i turisti su s nestrpljenjem čekali da se provozaju s njim.
– Kada sam na 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata došao ispred Muzeja, imao sam šta da vidim. Stotine ljudi, mnogo novinara i fotografa. Počeli su intervjui, od domaćih do stranih medija, a davao ih je moj sin. Dogovorili smo se da ni slučajno ne prevagne priča o historiji i atentatu, trudili smo se da pričamo isključivo o autu. Mislim da sam uradio pravu stvar, a najveća nagrada mi je bila kada mi je jedna nepoznata žena prišla i rekla Edo čestitam, uradio si nešto za ovaj grad, osvjetlao si obraz Sarajlija. Današnje vlasti nisu htjele, znale ili smjele da urade ništa po tom pitanju.
Turisti nerijetko, priča nam Edo, žele s njim čavrljati o atentatu, no na pitanje šta se desilo tog kobnog dana u Sarajevu, on odgovara protupitanjem.
– Ima raznih ljudi i priča, a ja bilo kome mogu ispričati sve o atentatu, samo ako mi iko odgonetne šta se desilo s dva njujorška nebodera 2001. godine. Sve je zakulisano, možete reći i crno i bijelo, i vrtiti se tako u krug do besvijesti.
Osim svakodnevnih vožnji znatiželjnih prolaznika i turista, Edo je do sada vozio i mnogo poznatih osoba, od umjetnika, političara, domaćih i stranih. Urezana u sjećanje, posebno mu je ostala novinarka britanskog Timesa.
– Pokazao sam joj i austrijsku i otomansku turu, a ona nije uspjela sakriti oduševljenje. Vodio sam je i na vidikovac da popije bosansku kafu i sok od ruže, a poslije smo išli i da jaše konje… Ona tako oduševljena odlazi i u Timesu, između ostalog piše: ako hoćete da doživite Sarajevo u najljepšem svjetlu, sjednite s Edom i provozajte se s njim sarajevskim ulicama dok vam vjetar mrsi kose…, e to je moje zadovoljstvo, da pozitivan glas o Sarajevu ode daleko u svijet.
O tome kakva je Edo osoba, kazuje i činjenica da nam kroz oči pune suze kazuje da je njegova najveća radost to što se za njegov automobil zanima mnogo djece. Uživa gledajući kako trče oko auta, diraju ga i gledaju, a on ih rado stavi u automobil da se fotografišu. Želja mu je, da kada odrastu, imaju uspomenu da je nekada ovakvo nešto postojalo u Sarajevu.
IDEJA O OSNIVANJU MUZEJA
Svoju ljubav prema oldtimerima, Edo želi proširiti tako što bi u Sarajevu osnovao muzej posvećen njima. U BiH nema nijedan takav muzej, a mnogo je ljubitelja oldtimera.
– Sve više se o njima piše, jer su zanimljiviji od ovih današnjih, brzih automobila. Nude mnogo više užitka, životne ljepote i nostalgije za onim vremenima. Ta ideja o muzeju mi se godinama mota po glavi i dat ću sve od sebe da je realizujem u skoroj budućnosti.
Osim oldtimera, Edina ideja je da se u muzeju naprave i zanimljive radionice za djecu, da rastave neki dio, vide kako radi motor, mjenjač i slično… Možda će djecu, nada se Edo, baš tu naučiti da na svom biciklu naprave gumu, pa da ih možda to podstakne da se druže s tehnikom i alatom.
– I ja sam počinjao baš tako. U komšiluku je bila jedna garaža, gdje su ljudi poslijepodne popravljali svoja auta. Bili su iz raznih struka, ali im je svima poveznica to što su voljeli auta. Ja sam ih posmatrao, trudio se da provedem što više vremena u garaži i pomognem im, bar ključeve da im dodam. Tada sam prvi put vidio sprej za farbanje, to je tada bila revolucija. Itekako mi je sve to pomoglo prilikom izrade Ferdinanda. I oni su svi improvizirali, nisu bili profesionalci, nego su se snalazili.
I prije Ferdinanda za kojeg se čulo širom svijeta, Edo je, iako po struci nije mehaničar, napravio mnogo automobila koji su završili u raznim zemljama.
– Gdje god je koje auto koje sam napravio završilo, imam pozive na razna druženja. Također, dobio sam i zanimljiv poziv da dođem u Beč. Stigao je od Anite, unuke Franza Ferdinanda, koja vodi muzej gdje je njen djed i ukopan. Već nekoliko godina smo na vezi, redovno ih obavještavam šta se ovdje dešava. No, da bih odgovorio na njen poziv, treba mi određena podrška, jer dok bi automobil prevezli do tamo, koštalo bi.
Ovo nije posao koji donosi ogromne novce i dobru zaradu, kaže nam Edo. Ako nešto skupi od turista koji ubace novce za vožnju i to mu poklopi gorivo, on je sretan i zadovoljan.
– Imao sam nekoliko ponuda da prodam Ferdinanda. Iskreno, kada razmislim, teško bi mi bilo odvojiti se od njega. Volim ovaj posao, naprosto me ispunjava. Novac dođe i prođe, ne znači ništa, koliko znače moji susreti s ljudima. To bi mi neizmjerno falilo, kaže nam Edo za kraj razgovora.
