Halid Hajduković, 29-godišnjak iz Visokog, nikada nije dozvolio da ga veliko oštećenje vida spriječi u bavljenju onim što najviše voli – muzikom.
Razgovarala: Abela Purivatra
Halid je završio Srednju muzičku školu u Sarajevu, svira klavir, bubnjeve, gitaru, harmoniku, udaraljke… Danas je vlasnik muzičkog studija SOUND ART i bavi se produkcijom. Za Furaj.ba ispričao je priču o svom uspjehu. “Veoma sam pozitivna osoba, želim da inspirišem druge ljude da rade ono što vole. Želim da razbijem predrasude o slijepim osobama i da pokažem ljudima da je ostvarenje snova moguće bez obzira na prepreke.”
“Odrastao sam u jako velikoj porodici, nas je bilo petnaest, braće i sestara. Jedan brat je poginuo u ratu pa nas je ostalo četrnaest. Interesanto je da sedam njih vidi, sedam nas ne vidi.” Ovako je svoju priču počeo 28-godišnji Halid Hajduković iz Visokog koji je 1997. godine došao u Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu. Tu je završio osnovnu školu, a potom i Srednju muzičku školu u Sarajevu. Muzika je Halidov život. “Moja najveća ljubav je muzika i njoj sam posvetio većinu svog života. Uz muziku sam odrastao i uvijek je doživljavao kao nešto posebno u životu, što ona danas i jeste. Sviram klavir, bubnjeve, gitaru, harmoniku, udaraljke… Radio sam sa poznatim umjetnicima, iz Bosne i Hercegovine, regiona ali i iz Evrope. Učestvovao sam u raznim zanimljivim projektima i imao puno koncerata i predivnih, nezaboravnih putovanja.”
Prije tri godine, Halid je svoju najveću ljubav pretvorio u posao. “Već tri godine imam svoj studio SOUND ART i bavim se produkcijom. Otkrio sam da mi je to najveće ispunjenje u oblasti muzike” – kaže Halid ponosno. Dodaje da se mnogi često pitaju kako osoba sa oštećenjem vida može da se bavi produkcijom ali Halid kaže da se uz puno truda, volje i želje i ako radite ono što volite sve može. Kaže da za sve postoji način ali da mora biti praćen hrabrošću. Niti jedan put nikad nije lak, dodaje.
“U Srednjoj muzičkoj školi sam bio jedina osoba sa oštećenjem vida i jako sam se plašio kako će me prihvatiti raja u razredu i profesori koji su mi predavali. Vrlo brzo smo navikli jedni na druge, prijatelji su me prihvatili kao sebi ravnog. Njihova posvećenos i iskrenost prema meni davala mi je najveću snagu jer tada sam se osjećao korisnim u društvu i spoznao svoje vrijednosti” – istakao je Halid. Dodao je da je u tom periodu također doživjeo i velika razočaranja ali i da su ga samo ojačala. “Tu sam se riješio svih kompleksa i predrasuda, a imao sam ih mnogo. Ta škola bila je realno okruženje ljudi koji nemaju nikakvih poteškoca i koja me podstakla da naučim šta je pravi život sa svim prednostima i nedostacima, a u isto vrijeme da ostanem ravnopravam član svog okruženja. Glupo bi bilo reći da je sve to bilo lako. Naravno da nije, to su bile velike borbe sa samim sobom. Bilo je mnogo proplakanih noći i preteških dana ali je predivnih trenutaka bilo puno više. Definitivno je vrijedilo” – kaže Halid s osmjehom.
Mora spomenuti, dodaje, da vrijeme koje je proveo u Centru za slijepu i slabovidnu djecu smatra jednim od najljepših perioda u svom životu. Kaže da je tu naučio kako da se nosi sa svim preprekama. Još važnije, u Centru je, kaže, naučio kako postati samostalan.
https://www.youtube.com/watch?v=14CTYYw_Veo
“Veoma sam pozitivna osoba, želim da inspirišem druge ljude da rade ono što vole. Želim da razbijem predrasude o slijepim osobama i da pokažem ljudima da je ostvarenje snova moguće bez obzira na prepreke”. Halid kroz smijeh kaže da često kao svoj životni moto uzme riječi iz poznate pjesme Zabranjenog pušenja “Halid mjesto Halida” – “Al’ sve se nekako predevera, kad imaš viziju, imaš san…”. To je stvarno istina, zaključuje.
