Tinka Milinović, magistrica opere, solo pjevanja i pedagogije, glumica, show woman, u pauzi svojih putovanja skoknula je iz Los Angelesa gdje živi zadnjih godina, i do rodnog Sarajeva u posjet roditeljima i bratu. Popili smo kafu sa Tinkom i razgovarali o njenom životu, putovanjima, maštanjima…
Razgovarao: Faruk Čaluk
Gdje si trenutno i čime se baviš?
Trenutno sam u Los Angelesu i radim na svojoj docu-reality emisiji, „First Ladies Club“, koja predstavlja žene predsjednika država širom svijeta. U suštini, želim da pokažem kako smo kao žene slične, bez obzira na kulturu, religiju, na koji način smo odrasle i uopšte naš background, i kako nas vezuje sama ta činjenica da smo žene. Ukazujem na različitosti od kojih, zapravo, možeš mnogo da naučiš, da budeš mnogo tolerantniji. Interesuju me ko su one kad nisu pod svjetlima reflektorima, kako žive, šta rade… Snimila sam promo-trailer i sad to prodajem.
Šta se dešava sa The Tinka Show-om?
To je uvijek aktuelno, to sam ja, moj život, ono šta radim, šta me fascinira, moja žila kucavica. Mnogo toga sam snimila na putovanjima oko svijeta, i moram reći da je lijepo otkrivati i spoznavati svijet i druge kulture. No, s druge strane „First Ladies Club“ mi je u ovom momentu prioritet. TheTinkaShow.com je platforma za sve ljude zainteresirane za putovanja, ljubav, život, lifestyle, sve što nas interesuje, otkrivanja jedne osobe, svog života, života oko sebe.
Siguran sam da postoje mjesta gdje nisi bila a željela bi otići?
Naravno. Željela bih posjetiti Mongoliju, voljela bih da jašem Tundrama i da vidim kako žive ti ljudi. Butan me veoma interesuje, Galapagos, Antarktik, Kamčatka. U principu, nešto gdje baš ne bih živjela ali bih voljela kročiti i osvjestiti sebe još više. Da vidim koliko smo mali i nebitni ali koliko ipak bitni dok smo još tu, živi.
Koje su tri najljepše destinacije na kojima si bila?
Ako baš moram izdvojiti, onda ću spomenuti: Oman, Maldive i Jadranske otoke.
Oman je nešto najčudnije gdje sam ikad bila i gdje sam se ustvari najčudnije osjećala. Osjećala sam se kao da sam na površini mjeseca, to je moj doživljaj, jer volim da malo fantaziram. Takvu strukturu zemljišta i kamena, eto tako zamišljam Mjesec. Samo što tu ima i prelijepih oaza, ali kamen je nekako čudan, lud, i ne pripada mi ničemu što sam do sad vidjela. Ipak, na jedan poseban način, veoma je interesantno, kao da ti zemlja na neki način govori da ne treba da budeš tu a ustvari je vrlo prijatno što jesi.
Maldivi! To je, ukratko rečeno, baš raj na zemlji. Tu ti nije bitno ni koliko je sati, ni koji je dan, nego se samo opusti i uživaj. Imaš vremena da spoznaš mnogo toga, prije svega šta još treba da uradiš. Kao neka svjesna meditacija. Da te odmakne od svega što je nekako prljavo i da se podsjetiš šta ti je cilj i svrha, a i da budem iskrena, kvalitetno napuniš baterije.
Jadransko more, zato što ga uzimamo zdravo za gotovo a ustvari je tako plavo, lijepo i čisto, i takav miris mora i drveća rijetko srećem. Možeš biti go ako hoćeš a i ne moraš, i sve je ok, nekako se osjećaš slobodno a i tu nam je nadomak. Bez obzira što sam možda zamišljala neke druge dijelove Europe i njihovo more da su isto lijepi, u suštini nisu toliko kao Jadran. Također, volim zato što nije preskupo, što se i dalje osjećaš da ti ne treba puno da bi uživao, za razliku od nekih drugih dijelova planete gdje znaš da ako nemaš para ne možeš si to priuštiti, a to mi se ne sviđa. Lijepo je uživati. Za male pare dobijaš milionsku vrijednost, e to mi je Jadran.
Sve si to snimala na mnogobrojnim putovanjima na kojima si bila?
Da. Šta god bio razlog putovanja, rekla sam si, eh ja ću to još i da snimam. I moram priznati uopšte nisam znala šta su priče tih putovanja osim da sam sebe ubacivala u nešto nepoznato i to dokumentovala i jednostavno gledala šta život donosi, šta život ima da pruži, ko su ti ljudi na koje nalijećem. Avanturistički poduhvati jedne radoznale bosansko-hercegovačke žene.
Hrana koju si jela a koja ti je ostala u sjećanju! Nešto što bi opet željela jesti i nešto što ne bi željela probati više nikad?
Na Maldivima…nikad nisam vidjela na jednom mjestu veći izbor voća, od kojih, nekih 70%, nisam znala ni šta je. Možda sam vidjela u crtanim filmovima i mislila da se to samo u crtiću može vidjeti. Voća raznih oblika, ukusa, boja, fantastično.
Od ostale hrane, moram priznati da volim sve probati. Svašta mi se, isto tako, neće svidjeti. Thai hrana mi je dobra, uopšte azijska. Vijetnamska hrana me je iznenadila da je dobra. Ali iskreno, krompir, meso, hljeb je top za mene. Ipak, ponavljam, volim sve probati. Lijepo mi je kad sam negdje da se ubacim u tu drugu priču, da vidim na čemu su ti lokalni ljudi odrasli.
Nešto što ne bi željela da probaš!
Ribu ne volim generalno. Kukce i tome slično nisam jela i ne bih ni željela.
Od ljudi koje si sretala po svijetu, ko te se najviše dojmio?
Svi su ljudi u principu interesantni na svoj način, ali jedna osoba iz Butana, koju sam srela prošle Nove godine u Meksiku, slučajni neki lik, tako me se dojmio da… ta kultura je tako…ne mogu da kažem da nemaju ego, jer pretpostavljam da svi ljudi imaju ego, ali, toliko se osjećaš opterećen bezveznim stvarima pored osobe koja je spoznala i zaokružila nešto što ja još nisam skontala. Nešto što sam primjetila i shvatila, ali to još negdje lebdi oko mene. U isto vrijeme toliko ljubazna osoba da, bez obzira koliko je to mala zemlja odakle dolazi, bilo je vrlo interesantno pričati s njim. Također, evo sad zbog moje emisije o ženama predsjednika, iako nema direktne kontakte u tom svijetu, kad mi
zatrebaju kontakti za Butan, spojiće me. Jer su svi nekako orjentisani jedni na druge, da jedni drugima pomažu, kao neka velika porodica, i uz to sve, konstantno nasmijani. Gode mi takvi ljudi. Ljudi od kojih mogu naučiti nešto što prije nisam srela, i osjećam se kao da sam neku novu ekstra knjigu pročitala, nešto novo proživjela, otvorila nove vidike. Svi koji putuju znam da misle isto, to je ono što nas ispunjava i što nas tjera da idemo dalje.
Uglavnom sam putujući sretala dobre ljude. Možda sam sretala i loše, ali se njih ne sjećam, što je dobro :). Uglavnom, to su neki dobronamjerni ljudi za koje jednostavno znaš da, ako ti nekad nešto zatreba u životu, uz pomoć svih ovih društvenih medija, da se ne čujete ne znam koliko godina, bili bi tu da ti pomognu.
Mislim da svjetski putnici poštuju jedni druge i znaju da duguju jedni drugima,da priskoče u pomoć ako nekom nešto zatreba. Vrlo često se dešava da i ako ne tražiš, ljudi znaju da ti ponude nešto korisno, odnosno otvore pristup nečemu što možda i ne tražiš, a zapravo je bitna puzzla u procesu sklapanja iste. To u principu i ja radim. Ne čekam da se traži pomoć od mene, ja unaprijed pokušavam da pomognem, povežem. I smatram da je to budućnost sviju nas, da budemo što više spojeni i korisni jedni drugima.
Koje bi savjete dala onima koji žele da putuju?
Najbitnije je otići. Samo otiđi, a ostalo ćeš skontati.
Što se pakovanja kofera tiče, volim nositi što manje, a što pametnije. Za žene bi bilo praktično da imaju jednu malu torbicu i unutra obavezno par visokih potpetica i jednu haljinu da se možeš srediti ako ti iskrsne večera ili prijem. Zatim obavezno udobne cipele za hodanje, par majičica, pantole, lijepi sal kao asesoar, foto/video aparat da sve to zabilježiš, i ne treba ti ništa više. Ja bez toga ne krećem na put. Postala sam stručnjak za pakovanje puno stvari u malu torbu. I što više putujem to su mi torbe sve manje, a nosim sve što mi treba. Super je biti spreman za svaku prililku tako da ne
prigovaraš samom sebi što nisam ovo što nisam ono, jer ovako imaš sve što ti treba, bez da si rob svojih luksuznih navika. Od ostalih stvari, bitan je stav, dobronamjeran. Imati otvorenu dušu, biti spreman na prijateljstvo i dobri ljudi to i prepoznaju. Nikada ne biti zlobna i zločesta osoba. Ono što drugima dajemo, to nam se vraća. Ako nekom pomogneš, vrati ti se stostruko na ovaj ili onaj način.
Postoji li nešto što te posebno fasciniralo na nekoj od destinacija gdje si bila?
Postoji. Kuba. Za Kubu me fasciniralo to da s obzirom da nema klima uređaja, i s obzirom da je Kuba i dalje u 50-im godinama, nijednu osobu nisam osjetila, na tako toplom vremenu, gdje ja samu sebe stalno ispitujem trebam li ići da se tuširam, svi ti ljudi koji, sigurna sam, da se nisu istuširali satima a rade fizičke poslove, nosaju djecu i cekere po ulicama, nigdje i nijednog momenta dakle, nisam osjetila nijedan neprijatan miris znoja. Da li to ima veze sa hranom ili je slučajnost, ne znam, ali je meni to bilo fascinantno.
