Merak kojim se nekada okupljala čitava porodica oko sinije za vrijeme ručka zadržao se danas još možda u pokojem planinskom domu, staroj seoskoj kući ili u etno selima kod vjernih čuvara tradicije. Sinija je simbol jednog drugog vremena gdje se čitava porodica držala na okupu i ručavala sjedeći na podu oko drvenog okruglog stolića kratkih nogu, a u zapadnim dijelovima Bosne poznatog još kao sofra.
U ovim danima osjeća se toplina domaćinstva. Sve me asocira, veže na bosanske ćilime i vatru koja pucketa i priprema se za sač. Slatkoća postojanja i jednostavnosti. Vreo hljeb, porumenio domaćica stavlja na siniju, još uvijek toplota i dim iz njega, a mi ga rukama kidamo. Hrana je domaća, bosanska i u tom slučaju sve je preukusno, dovoljni su umaci od sira, krompir iz sača, pita i ljudi oko sinije kao da se počnu utrkivati. Sve vrlo brzo nestaje.
Za bosanski rahatluk treba malo. Još samo fildžan, džezva i neki agdali kolač…
Elvira Leka, Furaj.ba
