Ako afroamerikanci imaju bluz, amerikanci džez, magične zvuke duše onda se sigurno bosanci mogu pohvaliti da imaju sevdalinku. Ne bih je baš zvala ni bosanski bluz, ni vezala za etno, dovoljno je jednostavno reći sevdalinka, svoja i posebna. Riječ je o tekstu, izvedbi u kojoj je emocija osnova, ključ, i upravo ta jačina stvara zanesenost ili sevdah bića koji se prepušta uživanju u zvucima. Stoga, sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu. Njeni korijeni sežu od vremena osmanske vladavine na Balkanskom poluotoku, iako su prvotni autori mnogih sevdalinki uglavnom nepoznati u amanet budućim naraštajima ostavili su istinski predivne tekstove.
“Pjesnici sevdalinke u brojnim primjerima opjevali su ljepotu djevojke ili žene, ali ne nepoznate i tajanstvene Gospe o kojoj su pjevali provansalski trubaduri, nego posve određene osobe, kojoj iz pjesme saznajemo ne samo ime, već ponekada i dio grada u kome je ona stanovala. Ponekada se, međutim, o ljepoti opjevane djevojke tek slutilo (njena ljepota je bila poznata iz predaja drugih žena), a nemogućnost da bude viđena činila je skrivenu ljepotu još primamljivijim predmetom mašte pjesnika. «Zgode nastale na sokacima i česmama, kapidžicima i ašik-pendžerima, ili iznenađujući zapleti i raspleti u ljubavnim zbivanjima, postajale su predmetom pjesama – koje su ujedno bile i dio usmene lokalne hronike – i često doživljavale razne preinake tokom usmenog prenošenja.
Ove sevdalinke su zapravo lirski monolozi, bilo momački, bilo djevojački, sa osjećajem bezizlaza zbog neuzvraćene ili neostvarene ljubavi, nevjerstva, samoće i čekanja, ali to mogu biti i usklici poletnog osjećanja ljubavne radosti pred ljepotom drage ili dragoga, odnosno drhtaji slatkog iščekivanja susreta sa dragom ili dragim.
Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao tradicionalni islam, u muslimanskoj gradskoj sredini stvaranju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, s pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, uticali su da sevdalinka postane jedan od najbitnijih oblika sporazumijevanja u ovome načinu ljubavnog upoznavanja.” (Munib Maglajlić. «101 sevdalinka», «Prva književna komuna», Mostar, 1978.g.)
Danas možemo govoriti o najistaknutijim vokalnim izvođačima sevdalinke a to su : Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Ekrem Pilić, Meho Puzić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se : Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum, Midheta Handukic i Hasiba Agić.
Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda, prvenstveno kod bosanskih Srba. Tako je legendarna pjesma “Emina” djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić.
Jedna nova sevdalinka polako se utapa i među mlađe generacije prvenstveno kroz prilagođene zvuke Damira Imamovića, Amire Medunjanin, Divanhane i mnogih bendova koji na svojstven način kombinuju staro ali neprevaziđeno i novo. I kako jednom prilikom reče Hamza Humo ima tu još prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode.
Elvira Leka, Furaj.ba
